HOĆU LI SE IKADA OSLOBODITI SUMNJE?
PRILAGOĐENI TRANSKRIPT:
Pitanje od Džoane
Primjećujem da kad razmišljam o tome koliko je Bog velik ili kakav će biti život poslije smrti, iznenada se pojave sumnje. Čujem u glavi: ‘Šta ako griješiš u svemu? Možda nema ničega.’
Kad se to desi, vraćam se na razloge zbog kojih sam počela da vjerujem. Prisjetim se svega što je Bog učinio za mene. Ali moje pitanje je: hoću li ikada vjerovati 100%? Pomoć!
Odgovor
Hvala ti, Džoana, na iskrenom pitanju. Bio sam tamo gdje si ti—najmanje tri puta na veoma ozbiljan način—kada sam dekonstruisao sve u šta sam vjerovao i morao ponovo da gradim iz temelja. Morao sam da pitam sebe: Šta zaista vjerujem? Zašto vjerujem?
Lično, ne smatram uvjerljivim da se samo osvrnem i kažem: „Bog je bio vjeran u mom životu.“ Ne mogu uvijek znati šta bi se desilo inače. Možda je bila slučajnost. Umjesto toga, vjerujem da je Bog vjeran zato što Isus otkriva vjernog Boga.
Za mene se mnogo toga oslanja na to zašto uopšte vjerujem u Boga, a još konkretnije, zašto vjerujem u Isusa. Tu se oslanjam na istorijske razloge i dokaze.
Jesam li potpuno siguran? Ne. Ima perioda kad mi vjera djeluje očigledna i snažna—kada mi je Isus nesumnjivo stvaran. Te trenutke volim. Ali oni ne traju. Sigurnost dolazi i odlazi. Evo, na primjer, sada je ne osjećam na isti način, ali sam odlučio da nastavim ići tim putem.
I vjerujem da je to ono što je vjera. Vjera nije psihološka sigurnost; to je odluka, posvećenost. To znači reći: Smatram da je ovaj pogled na svijet najrazumniji, i zbog toga ću živjeti kao da je istinit.
O sumnji i vjeri
Ne boj se sumnje. Bog se ne ljuti na nas kad sumnjamo. Sumnja je dio ljudskog iskustva. Pravo pitanje je: Jesam li posvećen da idem ovim putem, čak i kad nisam siguran?
U drevnom svijetu vjera se razumjela kao povjerenje—kao zavjetni odnos. Nije se mjerila po tome koliko si psihološki siguran, već po tome jesi li spreman da se posvetiš partneru u zavjetu i živiš vjerno.
To je poput braka. Ne znaš tačno šta budućnost donosi, ali ipak odlučiš da se posvetiš.
Dakle:
- Znaj zašto vjeruješ u ono u šta vjeruješ.
- Nastavi ići tim putem.
- Uživaj u trenucima sigurnosti kad dođu.
- Ne idi namjerno za sumnjom, ali ako se pojavi, suoči se s njom iskreno.
Sezone vjere
C. S. Lewis je jednom usporedio život s Bogom sa „valovitošću pejzaža“—naše raspoloženje i uvjerenje prirodno rastu i opadaju. Visine ne traju vječno, ali ni nizine. Ako si u sezoni sumnje, ponekad samo treba da pričekaš i ostaneš vjeran.
Ali ako sumnje istrajavaju, shvati ih ozbiljno. Ponekad zakopamo pitanja koja ne želimo da postavimo, ali ona ostaju kao trn pod kožom, polako nanoseći štetu. Ako je tvoja vjera istinita, nemaš čega da se bojiš pri ponovnom ispitivanju.
Opasnost dolazi kada mislimo da spasenje zavisi od apsolutne sigurnosti. Mnogi hrišćani brinu: Jesam li 70% siguran? 80%? Šta je dovoljno? Takav način razmišljanja vodi iscrpljenju, jer pokušavaš da ubijediš samog sebe da si siguran.
U mojoj prvoj crkvi, vjeru smo povezivali s emocionalnim „visinama“. Smatrali smo da duhovna iskustva potvrđuju Božje prisustvo. Ti trenuci mogu biti moćni, ali nisu održivi. Kad osjećaj nestane, ljudi se počnu pitati: Je li me Bog napustio? Jesam li pogriješio? Ali tako vjera ne funkcioniše.
Uživaj u trenucima sigurnosti kad ih dobiješ—ali ne živi od njih. Vjera je povjerenje, posvećenost i hodanje naprijed, čak i kad osjećaji dolaze i odlaze.
Greg Bojd
Postavi komentar