ČPP/FAQ

Često postavljana pitanja | FAQ

Idi na dolje ili kroz sadržaj / scroll down or use TOC

Na temu / About:

1. ŠTA SE PODRAZUMIJEVA POD TROJSTVOM?
Hrišćani vjeruju da je Bog jedno biće koje vječno postoji kao Otac, Sin i Sveti Duh. Tajna Trojstva pokazuje da je Bog zajednica ljubavi i jedinstva od vječnosti. Jedino takav Bog, u trojedinstvu i ‘vječnom plesu uzajamne ljubavi’, poznavajući ljubav, je mogao biti sposoban da voli i druge – svoju tvorevinu.

WHAT DO YOU MEAN BY THE TRINITY?
Christians believe that God is one being who exists eternally as Father, Son, and Holy Spirit. This mystery reveals God as perfectly loving and relational from all eternity.
Only such a God, in the Trinity and in that ‘eternal dance of mutual love,’ knowing love, is capable of loving others – His creation.

2. KO JE ISUS?
Isus Hristos je Sin Božiji koji je postao čovjek da bi nam objavio da je došlo Kraljevstvo Božje, koji je živio životom punim ljubavi i milosrđa, stradao i umro na krstu zbog narušavanja postojećeg poretka, i treći dan uskrsnuo iz mrtvih. Svojim životom i naučavanjem nam je pokazao Oca, a svojom smrću dokazao svoju ljubav za nas – a ne Očev gnjev prema nama. Vaskrsnuvši ga iz mrtvih, Otac je pokazao da je Njegov Sin – Put, Istina i Život.

WHO IS JESUS?
Jesus Christ, the Son of God, became man to proclaim that the Kingdom of God has come. He lived a life of love and mercy, suffered and died on the cross for defying the order of this world, and on the third day He rose from the dead. Through His life and teaching He revealed the Father; through His death He revealed His love for us — not the Father’s wrath against us. And in raising Him from the dead, the Father bore witness that His Son is the Way, the Truth, and the Life.

3. KAKO SE OSTVARUJE SPASENJE?

Spasenje kao transformacija – nije primarno „ulazak u nebo“, već lična unutrašnja, kao i društvena promjena života ovdje i sada.
Holističko iscjeljenje – obuhvata duhovno, lično, društveno, političko, pa čak i ekološko ozdravljenje.
Univerzalna inkluzivnost – Božija ljubav i milost dostupne su svima; odbacujemo ideju pakla i ekskluzivnosti spasenja.
Zajedničko iskustvo – spasenje nije samo individualna stvar, već se ostvaruje kroz pravdu, solidarnost i izgradnju zajednice ljubavi.
Ovdje i sada – spasenje se ne čeka tek u vječnosti, nego se živi kroz djela milosrđa, praštanja i služenja u sadašnjem svijetu.

HOW DO YOU UNDERSTAND SALVATION?

Salvation as transformation – it is not primarily about “entering heaven,” but about inner, as well as social change here and now.
Holistic healing – it encompasses spiritual, personal, social, political, and even ecological restoration.
Universal inclusivity – God’s love and grace are available to all; the ideas of hell and exclusive salvation are rejected.
Communal experience – salvation is not only an individual matter but is realized through justice, solidarity, and the building of a loving community.
Here and now – salvation is not something to wait for in eternity; it is lived through acts of mercy, forgiveness, and service in the present world.

4. ZAŠTO VJERUJETE BIBLIJI?

Biblija je zbirka tekstova koji svjedoče o Bogu i Njegovom djelovanju u istoriji civilizacije. Pisali su je nesumnjivo nadahnuti ljudi, u određenim vremenima i kulturama, opisujući nam svoja duhovna iskustva i uvjerenja, i prenoseći nam Njegove poruke i otkrivenja. Sa tačke duhovnosti i duhovnih istina može se smatrati relevantnom i danas, dok određeni stihovi i tekstovi nisu primjenljivi u savremenom kontekstu. Čak, štaviše, neka pisanja u Starom zavjetu pokazuju iskrivljenu sliku Boga i u totalnoj suprotnosti sa likom Isusa Hrista koji je opisan u Novom zavjetu.

Vjerujemo da je riječ o postepenim, dugotrajnim objavama i prenošenju istine, i da su Biblijski autori pisali ono što su u tom trenutku svoga života znali ili vjerovali. Zato je ne doživljavamo kao nepogriješivu i doslovnu riječ Božiju, već kao inspirativni vodič za duhovni život i moralno ponašanje. U njoj tražimo mudrost i učenja koja mogu doprinijeti ličnom i društvenom rastu. Takođe, tumačimo Bibliju u svjetlu savremenih pitanja kao što su društvena pravda, ekologija i ljudska prava. Vjerujemo da Biblija može pružiti smjernice za rješavanje tih pitanja, ali ne nužno kroz doslovno tumačenje.

Ipak, ono što je sigurno, to je da sadrži jasnu poruku Božije ljubavi, kasnije dokazane kroz Hrista, o čemu su još neki raniji pisci naslućivali. Smatramo da je upravo to svrha i cilj čitavog projekta zvanog Sveto pismo – da, na kraju i konačno, jasno objavi lik Očev u liku Sina, i pouzdano pokaže Put kojim treba ići.

WHY DO YOU TRUST THE BIBLE?

The Bible is a tapestry of texts that testify to God and His work throughout human history. Undoubtedly written by inspired individuals in their own times and cultures, it conveys their spiritual experiences, beliefs, and the messages and revelations of God. Seen through the lens of spirituality and eternal truths, it remains relevant today, even though some verses and passages may not directly apply in our contemporary world. Indeed, certain writings in the Old Testament portray a vision of God that contrasts sharply with the image of Jesus Christ revealed in the New Testament.

We understand this as the unfolding of truth over time, with biblical authors writing what they knew and believed in their own moments of life. Thus, we do not read the Bible as an infallible or literal word of God, but as an inspirational guide for spiritual growth and moral living. Within its pages, we seek wisdom and teachings that nurture personal and societal development. We interpret it in light of modern concerns such as social justice, ecological stewardship, and human rights. It provides guidance, not always literal, for engaging these challenges.

Above all, the Bible carries a clear message of God’s love, ultimately revealed in Christ, which earlier writers had glimpsed in their own ways. We see this as the purpose and goal of the Holy Scripture: to reveal the Father in the Son, and to faithfully point the Way forward.

5. ŠTA JE S PAKLOM?
Oko pitanja pakla postoje različita tumačenja. Neki ga shvataju kao vječnu odvojenost od Boga, drugi kao konačno uništenje, a ima i onih koji naglašavaju Božiju želju da obnovi svu tvorevinu. Ono što hrišćane povezuje jeste uvjerenje da je Bog pravedan i milostiv, i želi da su svi spašeni.

Evo kako mi gledamo na pakao:

Pakao nije vječna kazna – odbacujemo ideju pakla kao beskonačne patnje; umjesto toga, vidimo ga kao stanje udaljenosti od Boga ili posljedicu ljudskih izbora.
Simboličko tumačenje – pakao doživljavamo simbolično, kao metaforu za lične, društvene i moralne posljedice grijeha i destruktivnog ponašanja.
Božja ljubav prevazilazi kaznu – vjerujemo da Božija ljubav na kraju nadilazi svaku kaznu i da niko nije potpuno izgubljen, čime naglašavamo Božiju milost i oprost.
Fokus na ovdje i sada – umjesto da se strah od pakla koristi za disciplinovanje, stavljamo naglasak na život u skladu sa ljubavlju i pravdom u sadašnjem svijetu.
Spasenje je univerzalno i transformativno – spasenje nije privilegija, već proces transformacije i ponovnog usklađivanja sa Bogom, što znači da pakao nije konačna destinacija, već izazov na putu duhovnog rasta.

WHAT ABOUT HELL?
Christians differ on how to understand hell. Some see it as eternal separation from God, others as eventual destruction, and some emphasize God’s desire to redeem all creation. What unites Christians is the conviction that God is just, merciful, and desires all to be saved.

Here’s how we view Hell:

Hell is not eternal punishment – We reject the idea of hell as infinite suffering; instead, we see it as a state of separation and distance from God or the consequence of human choices.
Symbolic interpretation – We understood hell symbolically, as a metaphor for the personal, social, and moral consequences of sin and destructive behavior.
God’s love transcends punishment – We believe that God’s love ultimately overcomes any punishment and that no one is completely lost, emphasizing God’s grace and forgiveness.
Focus on the here and now – rather than using fear of hell as discipline, the emphasis is on living in accordance with love and justice in the present world.
Salvation is universal and transformative – salvation is not a privilege but a process of transformation and realignment with God, meaning that hell is not a final destination but a challenge on the path of spiritual growth.

6. VJERA I NAUKA U SAVREMENOM SVIJETU?
Vjera i nauka ne isključuju jedna drugu. Nauka govori o tome kako svijet funkcioniše, a vjera o njegovom smislu i svrsi. Autentična vjera se takođe bavi pitanjima pravde, saosjećanja i odgovornosti prema svijetu u kojem živimo.

FAITH AND SCIENCE TODAY?
Faith and science are not enemies. Science helps us understand the “how” of creation, while faith speaks to the “why.” A living faith also engages issues of justice, compassion, and caring for creation in today’s world.

7. ŠTA JE OTVORENI TEIZAM*?
Otvoreni teizam uči da Bog poznaje sve mogućnosti u budućnosti, ali da su ljudski izbori istinski slobodni i da nisu unaprijed određeni. Budućnost je, dakle, djelimično određena, a djelimično otvorena, a Bog je u dinamičnom odnosu sa ljudima i poštuje ljudske odluke.

[*Bog zna sve, uključujući prošlost, sadašnjost i budućnost. Budućnost se razlikuje od prošlosti po tome što budućnost sadrži mogućnosti, dok je prošlost neopozivo određena. Upravo zato što je Božje znanje savršeno, Bog poznaje budućnost tačno onakvom kakva jeste – dakle, kao skup mogućnosti. Neke stvari o budućnosti su „možda“, i Bog ih zna upravo takvima.]

WHAT IS OPEN THEISM*?
Open Theism is the view that God knows all possibilities and the future as partly open. Human choices are real and not predetermined, and God lovingly responds in dynamic relationship with creation.

[*God knows everything, including the past, present and future. Future is different from the past in that the future contains possibilities while the past is irrevocably settled. Precisely because God’s knowledge is perfect, God knows the future exactly as it is – that is, as containing possibilities. Some things about the future are “maybes,” and God knows them as such.]

8. KAKO SE OT RAZLIKUJE OD KLASIČNIH SHVATANJA?
Klasični teizam naglašava da je budućnost u potpunosti unaprijed određena i Bog je zna kao takvu. Otvoreni teizam, nasuprot tome, tvrdi da je Bog sveznajući i svemoguć, ali da dopušta istinsku slobodu čovjeku, pa je budućnost dinamična i otvorena.

HOW DOES OT DIFFER FROM OTHER VIEWS?
Classical theism often describes God’s knowledge and future as completely fixed. Open Theism emphasizes that while God is all-knowing and sovereign, He allows genuine freedom, meaning the future is partly settled and partly open.

9. ZAŠTO JE OVAJ POGLED NA BOGA VAŽAN ZA VJERU?
On pokazuje Boga kao Onoga koji je stvarno prisutan u našem životu – koji dijeli našu radost i našu patnju, i koji odgovara na naše molitve. Takav Bog nas poziva da shvatimo da naše odluke imaju težinu i da uistinu učestvujemo u Njegovom djelovanju u svijetu.

WHY DOES THIS VIEW OF GOD MATTER FOR EVERYDAY FAITH?
It portrays God as deeply relational — one who rejoices with us, suffers with us, and responds to our prayers. It helps people trust that their lives truly matter and that their choices make a difference in God’s story.

10. KAKO HRIŠĆANI SA RAZLIČITIM SHVATANJIMA MOGU OSTATI U JEDINSTVU?
Jedinstvo ne znači da svi isto misle. Razlike u doktrini postoje, ali ono što hrišćane povezuje jeste vjera u Hrista, ljubav prema Bogu i bližnjem. Poniznost, međusobno poštovanje i spremnost na dijalog pomažu Crkvi da raste u zajedništvu.

HOW CAN CHRISTIANS WITH DIFFERENT PERSPECTIVES STAY UNITED?
Unity doesn’t mean uniformity. Christians can disagree on doctrines while agreeing on the essentials: following Jesus, loving God, and loving others. Respect, humility, and openness to learning from one another help the body of Christ grow together.

11. VAŠ POGLED NA RAJ?

Raj nije samo poslije smrti – raj vidimo kao iskustvo zajedništva s Bogom, ostvarenje Božjeg Kraljevstva ovdje i sada, a ne samo u zagrobnom životu.
Holističko iskustvo – raj uključuje duhovnu, ličnu, društvenu i ekološku dimenziju, gdje ljudi i svijet uživaju u harmoniji, pravdi i ljubavi.
Prisutnost Božije ljubavi – raj je stanje potpune otvorenosti i povezanosti s Bogom, gdje Božija ljubav ispunjava sve aspekte postojanja.
Aktivno življenje Kraljevstva Božjeg – vidimo raj ne samo kao destinaciju, već i kao način života koji se gradi kroz ljubav, pravdu i milosrđe u svakodnevnom svijetu.
Inspiracija za djelovanje ovdje i sada – smatramo da vizija raja može da motiviše ljude da stvaraju pravednije i saosjećajnije društvo, jer Božije kraljevstvo počinje u sadašnjem životu.

YOUR VIEW ON HEAVEN?

Heaven is not only after death –we see Heaven as an experience of communion with God, the realization of God’s Kingdom here and now, not just in the afterlife.
Holistic experience – heaven encompasses spiritual, personal, social, and ecological dimensions, where people and the world enjoy harmony, justice, and love.
The presence of God’s love – heaven is a state of complete openness and connection to God, where God’s love fills every aspect of existence.
Active living of God’s Kingdom – we also see heaven not only as a destination, but as a way of life cultivated through love, justice, and mercy in the everyday world.
Inspiration for action here and now – we think that the vision of heaven motivates people to create a more just and compassionate society, because God’s Kingdom begins in the present life.

12. PROBLEM ZLA I PATNJE

Problem zla ne posmatramo kao logičku zagonetku koju treba riješiti, već kao poziv da na njega odgovorimo vjerom i djelima. Zlo se vidi ne samo kroz lične greške i prirodne nesreće, već i kroz nepravdu i nasilje ugrađene u društvene sisteme. Umjesto da se patnja tumači kao nešto što Bog namerno šalje, naglašava se Božija ljubav i blizina:
Bog ne upravlja svijetom silom i kontrolom, već djeluje kroz podršku, nadahnuće i poziv na dobro. Zbog toga, iako Bog ne uklanja svu našu patnju, On je uvijek prisutan u njoj i osnažuje nas da odgovaramo saosjećanjem, solidarnošću i pravednošću. Patnja može postati prostor učenja i rasta, gdje zajednice i pojedinci razvijaju empatiju i snagu. U temelju svega stoji nada da Bog neprestano obnavlja i iscjeljuje svijet, vodeći ga ka budućnosti u kojoj ljubav ima poslednju riječ.

THE PROBLEM OF EVIL AND SUFFERING

We do not see the problem of evil as a logical puzzle to be solved, but as a call to respond with faith and action. Evil is understood not only through personal failings and natural disasters, but also through injustice and violence embedded in social systems. Instead of interpreting suffering as something God deliberately sends, we emphasize God’s love and closeness: God does not govern the world through force and control, but acts through support, inspiration, and a call toward the good. For this reason, although God does not remove all suffering, God is always present within it, strengthening us to respond with compassion, solidarity, and justice. Suffering can become a space of learning and growth, where communities and individuals develop empathy and resilience. At the heart of it all is the hope that God continually renews and heals the world, leading it toward a future where love has the final word.

13. KAKO GLEDATE NA GRIJEH?

Mi vjerujemo da grijeh nije toliko lista zabranjenih postupaka, koliko iskustvo kada promašimo put — kada naš život i naše odluke ne odražavaju ljubav, zajedništvo i dobrotu na koju nas Bog poziva. Grijeh može biti i lični i zajednički, ali i ugrađen u sisteme koji stvaraju nepravdu i povređuju ljude i tvorevinu.

Ne smatramo da smo rođeni kao potpuno pokvareni ili da na sebi nosimo naslijeđenu krivicu zbog nekog davnog događaja. Umjesto toga, vjerujemo da smo svi stvoreni u Božjem blagoslovu, sa mogućnošću i pozivom da rastemo u ljubavi i odgovornosti. Ono što se u tradiciji nazivalo „istočni grijeh”* više razumijemo kao sklonost čovjeka da se okreće sebi, umjesto da živi u povjerenju i zajedništvu s Bogom i drugima.

Problem grijeha se ne rješava strahom, kaznom ili osjećajem krivice, nego promjenom srca i života. Pokajanje znači okretanje od sebičnosti ka ljubavi — popravljanje odnosa koje smo narušili, vraćanje povjerenja, izgradnja pravednijih zajednica. Vjerujemo da nas u tome uvijek prati i osnažuje Božja milost, koja neprestano obnavlja i iscjeljuje svijet.

[*Ne prihvatamo tradicionalnu doktrinu o istočnom grijehu koja uči da se Adamova krivica prenosi na sve njegove potomke. Čovjek ne može biti smatran krivim za Adamov grijeh, niti je taj grijeh doveo do korupcije ljudske prirode koja se danas prenosi na njegove potomke. Teško je razumjeti kako bi takva moralna korupcija mogla biti prenijeta genetski, ili kako bi moralni faktor mogao biti prenijet kroz fizičko ili genetsko reprodukovanje. Praktičniji pogled na ovu sklonost ka grijehu, koja je toliko očigledna kod ljudske vrste svakog dana, jeste da ljudi, kao biološki organizmi, imaju urođeni instinkt za samoodržanjem (koji neizbježno vodi ka sebičnosti), a koji je neophodan da bi bili biološki održivi. Ukratko, vjerujemo da naša krivica nije naslijeđena, a da je naš grijeh naučen.]

WHAT DO YOU BELIEVE ABOUT SIN?

We believe that sin is not so much a list of forbidden actions, but an experience of losing our way—when our lives and our choices fail to reflect the love, community, and goodness to which God calls us. Sin can be personal and collective, but it is also embedded in systems that create injustice and cause harm to people and creation.

We do not believe that we are born completely corrupt or that we carry inherited guilt from some ancient event. Instead, we affirm that every person is created in God’s blessing, with the possibility and calling to grow in love and responsibility. What tradition has called “original sin”* we understand more as a human tendency to turn inward on ourselves rather than live in trust and communion with God and others.

The problem of sin is not solved through fear, punishment, or guilt, but through a change of heart and life. Repentance means turning away from selfishness toward love—repairing relationships we have broken, restoring trust, and building more just communities. We believe that God’s grace always accompanies and strengthens us in this journey, continually renewing and healing the world.

[*We do not accept the traditional doctrine of original sin, which teaches that Adam’s guilt is imputed to all his descendants. A person cannot be held guilty for Adam’s sin, nor did it result in a corruption of human nature that is passed down to his descendants today. It is difficult to understand how such moral corruption could be transmitted genetically, or how a moral factor could be passed on through physical or genetic procreation. A more plausible view of this inclination to sin, which is so evident in the human race every day, is that human beings, as biological organisms, have an instinctual drive for self-preservation (which inevitably leads to selfishness) that is necessary for their biological viability. Simply put, we believe our guilt is not something we inherit, and our sin is something we learn.]

14. ADAM I EVA?

Priča o Adamu i Evi može se posmatrati kao metafora duhovnog odrastanja, a ne doslovni događaj. Izlazak iz Edenskog vrta simbolizuje trenutak kada djeca moraju napustiti sigurnost doma i suočiti se sa širim svijetom. Biblijski primjeri, poput Avrama i Sare, Jakova, te priče u Novom zavjetu kao ona o izgubljenom sinu, pokazuju da napuštanje poznatog vodi ka rastu, svjesnosti i odgovornom životu. Ono što se tradicionalno naziva „grijeh“ vidimo kao promašaje i udaljavanja od ljubavi i zajedništva, a ne kao urođenu krivicu. Odrastanje znači preuzeti odgovornost, popravljati odnose i živjeti sa saosjećanjem, uz Božiju prisutnost i blagoslov koji nas osnažuje.
Dakle, mislimo da je ovdje riječ o metafori i da priča o Adamu i Evi nije doslovna, već simbolička, predstavljajući duhovne istine kroz narativ. Adam bi mogao biti rođen kroz prirodni evolucijski proces, ali je potom izdvojen da postane nosilac Božije slike.

AND WHAT ABOUT ADAM AND EVE?

The story of Adam and Eve can be seen as a metaphor for spiritual growth rather than a literal event. Leaving the Garden of Eden symbolizes the moment when children must leave the safety of home and face the wider world. Biblical examples like Abraham and Sarah, Jacob, and the New Testament stories like the parable of the prodigal son, show that leaving the familiar is part of growing, gaining awareness, and learning to live responsibly. What is traditionally called „sin“ reflects our missteps and departures from love and community, not inherited guilt. Growing up means taking responsibility, repairing relationships, and living with compassion, guided and strengthened by God’s presence and blessing.
So, we believe this is a metaphor, and that the story of Adam and Eve is not literal but symbolic, conveying spiritual truths through narrative. Adam may have been born through the natural evolutionary process, but was then set apart to become the bearer of God’s image.

15. POSTANJE ILI TEORIJA EVOLUCIJE?

Vjerujemo da su univerzum i život rezultat Božije kreativnosti, pri čemu bi naučna saznanja, poput Velikog praska i evolucije, mogla biti istinita i neprotivrječna vjeri. Univerzum je nastao, možda, i milijardama godina unazad, a Zemlja i život su se razvijali kroz dug period kroz evolucijske procese, uključujući prirodnu selekciju i adaptaciju, što smatramo sredstvima Božijeg djelovanja u oblikovanju raznolikosti života.
Biblijski izvještaj o stvaranju ne tumačimo doslovno, već kao teološku priču koja prenosi istine o Božijoj prirodi i našem odnosu prema svijetu. Čak i ako evolucija i prirodni procesi stvaranja jesu istiniti, oni nas ne udaljavaju od Božijeg djela; naprotiv, pozivaju nas da se divimo Božijoj mudrosti i kreativnosti kroz razumijevanje svijeta koji nas okružuje.

THE GENESIS OR EVOLUTION?

We believe that the universe and life are the result of God’s creativity, and scientific insights, such as the Big Bang and evolution, may be true without contradicting faith. The universe began perhaps billions of years ago, and the Earth and life have developed over a long period through evolutionary processes, including natural selection and adaptation, which we see as ways God shapes the diversity of life. We do not interpret the biblical creation story literally, but as a theological narrative conveying truths about God’s nature and our relationship with the world. Even if evolution and natural processes are true, they do not diminish God’s work; rather, they invite us to marvel at God’s wisdom and creativity through our understanding of the world around us.

16. KOJA TEORIJA ISKUPLJENJA JE PRAVA?

Evo glavnih teorija kroz vijekove:

Ransom Theory (Otkupljenje) – 2–4. vijek
Ideja da je Hristos dao svoj život kao otkup (ransom) Sotoni ili smrti da oslobodi čovječanstvo iz ropstva grijehu. Prisutno kod Origena i Grgura Niskog.

Christus Victor (Hrist Pobjednik) – 4–5. vijek
Naglašava Hristovu pobjedu nad silama zla, grijehom i smrću kroz Vaskrsenje. Umjesto na pravnom aspektu otkupljenja, naglasak je na oslobođenju i pobjedi.

Satisfaction Theory (Zadovoljenje) – 11. vijek (Anselm od Kenterberija)
Grijeh vrijeđa Božju čast; Hristos, kao bezgrješan čovjek i Bog, pruža zadovoljenje (satisfaction) Bogu kroz svoju smrt, jer čovjek sam to nije mogao.

Penal Substitution (Kaznena zamjena) – 16. vijek (Reformacija)
Hristos preuzima kaznu koja je pripadala čovječanstvu; umjesto nas je kažnjen da bi Božja pravda bila zadovoljena. Tipično protestantsko razumijevanje.

Moral Influence Theory (Moralni uticaj) – 12. vijek (Abelard), kasnije prihvaćena
Hristosova žrtva pokazuje Božju ljubav i inspiriše ljude na pokajanje i preobražaj. Fokusira se na unutrašnju promjenu čovjeka, a ne na pravne ili kosmičke aspekte.

Governmental Theory (Vladalačka teorija) – 17. vijek (Hugo Grocijus)
Bog je zakonodavac i čuvar moralnog poretka; Hristova smrt pokazuje ozbiljnost grijeha i održava moralni red, ali nije striktno „zamjena“ u smislu kazne.

Ne odbijamo ponuđene teorije, ali se ne držimo ni jedne pojedinačno i u potpunosti. Sve one bi mogle imati neko zrno istine u sebi. Ali od svih teorija o pomirenju s Bogom kroz Isusovu smrt na krstu, najmanje vjerodostojnom smatramo onu koja uči da je Otac istresao svoj gnjev na nevinog – svoga Sina – radi naših grijeha, kako bi naša krivica bila izbrisana (Kaznena zamjena). Vjerujemo da je već samim dolaskom na Zemlju u ljudskom tijelu (što nužno podrazumijeva smrt), Bog pokazao svoju ljubav i milost prema nama. To nije bio plan za zadovoljenje pravde, već plan konačne objave Oca, donošenja slobode, iscjeljenja i spasenja – kroz dolazak Božijeg Kraljevstva među nas i ulazak Duha Svetoga u nas. Posebno je teško zamisliti iskaljivanje bijesa nad nevinim, što je nepojmljivo i ljudskom razumu i pravnom sistemu. Umjesto „kaznene“ pravde koja zahtijeva kaznu za grijeh, skloniji smo vjerovati da Bog koristi restorativnu pravdu, koja naglašava pomirenje i obnovu.

ATONEMENT THEORY?

Here are the major ones through the centuries:

Ransom Theory – 2nd–4th century
The idea that Christ gave His life as a ransom to Satan or to death in order to free humanity from the bondage of sin. Found in Origen and Gregory of Nyssa.
Christus Victor – 4th–5th century
Emphasizes Christ’s victory over the powers of evil, sin, and death through the Resurrection. Focuses on liberation and triumph rather than legal aspects.
Satisfaction Theory – 11th century (Anselm of Canterbury)
Sin offends God’s honor; Christ, as the sinless God-man, offers satisfaction to God through His death, since humans could not do it themselves.
Penal Substitution – 16th century (Reformation)
Christ takes upon Himself the punishment that belonged to humanity; He is punished in our place so that God’s justice is fulfilled. Typical Protestant understanding.
Moral Influence Theory – 12th century (Abelard), later emphasized
Christ’s sacrifice demonstrates God’s love and inspires people to repentance and transformation. Focuses on inner change rather than legal or cosmic aspects.
Governmental Theory – 17th century (Hugo Grotius)
God is the lawgiver and guardian of moral order; Christ’s death shows the seriousness of sin and upholds the moral order, but is not strictly a substitution in terms of punishment.

We do not reject the proposed theories, but we do not adhere to any one of them individually or completely. Each of them may contain a grain of truth. However, of all the theories about reconciliation with God through the death of Jesus on the cross, the least credible to us is the one that teaches that the Father poured out His wrath on an innocent person—His Son—for our sins so that our guilt might be erased (Penal Substitution). We believe that already by coming to Earth in human flesh (which inevitably entails death), God demonstrated His love and mercy toward us. This was not a plan to satisfy justice, but a plan for the final revelation of the Father, bringing freedom, healing, and salvation—through the coming of the Kingdom of God among us and the indwelling of the Holy Spirit within us. It is especially difficult to conceive of venting wrath upon an innocent person, something inconceivable both to human reason and to any system of justice. Instead of “penal” justice that demands punishment for sin, we are inclined to believe that God employs restorative justice, which focuses on reconciliation and renewal.

17. KOJI SU VAM AUTORITETI VJERE?

Na našem putu vjere, pod vođstvom Duha Svetoga, oslanjamo se na četiri ključna izvora autoriteta – Pismo, tradiciju, razum i iskustvo – dok nastojimo da živimo i razumijemo Hristov put.
Biblija je osnovni temelj hrišćanske vjere, ali nije knjiga koja se čita izolovano – ona se razumije u svjetlu kulture, jezika i istorijskog konteksta u kome je nastala.
Razum nam pomaže da vjeru ne živimo slijepo, već da razmišljamo kritički, razlikujemo bitno od nebitnog i da tumačimo Pismo na način koji je u skladu sa moralnom i naučnom spoznajom.
Tradicija čuva bogatstvo hrišćanskog nasleđa, ali se ne prihvata nekritički; ona je dijalog sa vjernicima kroz vijekove, iz kojeg učimo, ali u kojem i mi sami doprinosimo razumijevanju.
Iskustvo je svjedočanstvo djelovanja Boga u životu pojedinca i zajednice; ono potvrđuje živu vjeru, jer bez iskustva ljubavi, praštanja i nade, vjera bi ostala samo teorija.

Iako svaki od navedenih izvora autoriteta ima svoje mane, vjerujemo da, uz pomoć i vođstvo Svetog Duha, možemo doći do izvjesnih istina potrebnih za ovaj život.
Vjerujemo da je, za razliku od drugih ljudskih saznanja i dostignuća, duhovna istina dostupna svima i ne zavisi od našeg oštrog intelekta ili talenta. Potrebno je samo čisto srce (Cor purum – ali u značenju i nepodijeljeno, potpuno posvećeno) – i naša želja.

SOURCES OF CHRISTIAN AUTHORITY?

In our journey of faith, guided by the Holy Spirit, we draw on four key sources of authority—Scripture, tradition, reason, and experience—as we seek to live out and understand the way of Christ.
The Bible is the foundational source of Christian faith, but it is not a book to be read in isolation—it is to be understood in the light of the culture, language, and historical context in which it was written.
Reason helps us not to live our faith blindly, but to think critically, to distinguish what is essential from what is secondary, and to interpret Scripture in ways that are consistent with moral and scientific understanding.
Tradition preserves the richness of Christian heritage, but it is not to be accepted uncritically; it is a dialogue with believers through the centuries, from which we learn, but to which we also contribute our own understanding.
Experience is the testimony of God’s work in the life of individuals and communities; it confirms living faith, because without the experience of love, forgiveness, and hope, faith would remain only theory.

While each source of authority has its limitations, we believe that with the guidance and help of the Holy Spirit, we can discover essential truths for life.
Unlike other human knowledge or accomplishments, spiritual truth is accessible to all and does not rely on our keen intellect or talent. What is required is simply a pure heart (Cor purum – undivided and fully devoted) and a sincere desire to seek it.

18. SVEMOGUĆI ILI SVELJUBEĆI BOG?

Božja amipotencija (ami – ljubav, potencija – moć) označava moć koja je prije svega ljubav – ljubav koja ne kontroliše, ne prisiljava i ne nameće svoje riječi i zakone silom, nego oslobađa i poziva stvorenja da slobodno izaberu najbolje moguće. Za razliku od tradicionalne ideje svemoći, gdje Bog ima apsolutnu kontrolu nad svim događajima, amipotentni Bog djeluje kroz stalne, trenutak-po-trenutak pozive, poštujući slobodu svake osobe i dopuštajući da stvorenja učestvuju u oblikovanju vlastite stvarnosti. Ova ljubav je moćna upravo zato što gradi odnose, podržava i osnažuje, a ne jer dominira ili nameće svoju volju.

Pomirenje i otkupljenje u ovom okviru ne predstavljaju transakciju, niti kaznu koja se mora nadoknaditi, već proces stalnog približavanja, stvaranja jedinstva između Boga i svijeta. Božja ljubav stalno poziva, ali nikada ne prisiljava. Ljudi se u tom pozivu susreću sa mogućnošću obnove, i kroz slobodu izbora odgovaraju na Božji uticaj. Život, smrt i vaskrsenje Isusa Hrista služe kao konkretan izraz Božje ljubavi, unoseći stvarnu dobrobit u svijet i demonstrirajući kako Božji uticaj može djelovati kroz istorijske događaje i ljudske živote. Dobrota i ljubav u ovim djelima nisu samo moralni primjer ili inspiracija, nego stvarna, faktička dobrobit koja mijenja svijet i otvara prostor za pomirenje.

Fraza „Isus je umro za mene“ u ovom kontekstu prestaje da bude pravna transakcija i postaje izraz Božje solidarnosti. Smrt nije kazna koja se prenosi sa ljudi na njega, nego izraz potpune empatije i ljubavi koja uključuje i patnju svijeta. Na taj način otkupljenje postaje poziv ljudima da i oni sami žive u skladu s tom ljubavlju, da prihvate poziv na obnovu i pomirenje i da postanu učesnici Božjeg djelovanja u svijetu.

Božja amipotencija takođe podrazumijeva sposobnost primanja od svijeta. Bog ne samo da djeluje, već i prima svijet u svojoj ljubavi, dijeleći bol i radost stvorenja. Otkupljenje je dvosmjeran proces: Bog voli, poziva i unosi dobro, ali i trpi, osjeća i učestvuje u stvarnosti svijeta. U Isusu Hristu ova Božja dinamika dolazi do izražaja u punini – Bog nije udaljeni posmatrač, već aktivni učesnik u ljudskoj borbi i nadi koji svojim prisustvom i djelovanjem donosi stvarnu, transformirajuću dobrobit.

OMNIPOTENT OR AMIPOTENT GOD?

Divine amipotence refers to a power that is above all love – a love that does not control, does not coerce, and does not impose its will by force, but instead liberates and invites creatures to freely choose the best possible. Unlike the traditional notion of omnipotence, in which God has absolute control over all events, the amipotent God acts through continuous, moment-by-moment invitations, respecting the freedom of each person and allowing creatures to participate in shaping their own reality. This love is powerful precisely because it builds relationships, supports, and empowers, rather than dominates or imposes its will.

In this framework, reconciliation and atonement are not a transaction or a punishment that must be satisfied, but a process of continuous approaching, creating unity between God and the world. God’s love constantly calls, yet never coerces. People encounter the possibility of renewal in this call, and through freedom of choice, respond to God’s influence. The life, death, and resurrection of Jesus Christ serve as a concrete expression of God’s love, bringing real good into the world and demonstrating how God’s influence can act through historical events and human lives. The goodness and love in these actions are not merely moral examples or sources of inspiration, but real, factual good that changes the world and opens space for reconciliation.

The phrase “Jesus died for me” in this context ceases to be a legal transaction and becomes an expression of God’s solidarity. The death is not a punishment transferred from humans onto him, but an expression of complete empathy and love that encompasses the suffering of the world. In this way, atonement becomes an invitation for humans to live in accordance with that love, to accept the call to renewal and reconciliation, and to become participants in God’s work in the world.

Divine amipotence also implies the capacity to receive from the world. God not only acts but also receives the world in divine love, sharing in the pain and joy of creation. Atonement is a two-way process: God loves, invites, and brings good, but also suffers, feels, and participates in the reality of the world. In Jesus Christ, this divine dynamic is expressed fully – God is not a distant observer, but an active participant in human struggle and hope, whose presence and action bring real, transformative good.

19. DEKONSTRUKCIJA – OD DOKTRINE KA DUBINI

Dekonstrukcija vjere: razlozi i proces

Dekonstrukcija hrišćanske vjere predstavlja proces preispitivanja i razgradnje naučenih doktrina, vjerovanja i religijskih struktura, pri čemu pojedinac ne napušta nužno vjeru, već traži autentičniji i smisleniji način razumijevanja Boga i religijske prakse. Ovaj proces često počinje kada postojeća interpretacija religije prestaje da odgovara stvarnosti i iskustvu pojedinca. Dekonstrukcija se javlja kada unutrašnji konflikti, sumnje i neusklađenost s naučenim dogmama primoravaju pojedinca da preispita ono što je do tada smatrao sigurnim i istinitim. Proces je prirodan i refleksivan, a ne destruktivan: omogućava dubinsko promišljanje vjerskih učenja i kritičku introspektivu.

Najčešće se dekonstrukcija fokusira na nekoliko ključnih aspekata hrišćanske vjere: autoritet Biblije, koncept vječnog pakla, učenje o kaznenom pomirenju, problem patnje u svijetu, apokaliptičke i eshatološke dogme, te instituciju Crkve sa njenim hijerarhijama i istorijskim zloupotrebama. Ovi stubovi često služe kao mjesta napetosti, jer se njihova formalna ili doslovna interpretacija sukobljava sa moralnom, etičkom i iskustvenom stvarnošću kod vjernika. Dekonstrukcija omogućava pojedincu da prepozna kontradikcije, oslobodi se straha i stresa koji proizlazi iz rigidnog shvatanja doktrina i otvori prostor za dublju, autentičnu duhovnu praksu.

Sa teološke perspektive, dekonstrukcija uključuje i preispitivanje tradicionalnih shvatanja Božje svemoći i snage. Bog više nije viđen kao apsolutno svemoćan, kažnjavajući entitet, već kao biće koje je ograničeno u svojim djelovanjima, ali uvijek životvorno i ljubavno. Naglašava se da je ljubav osnov Božje prirode, a ne nadmoć.
Ovakvi pristupi razgrađuju hijerarhijske i strahom vođene interpretacije doktrina, otvarajući put inkluzivnijem, relacionalnom i etički održivom razumijevanju vjere.

Dakle, dekonstrukcija nije samo odbacivanje vjere ili njenih institucija, već proces preispitivanja, razgradnje i ponovnog konstruisanja vjerovanja koje bolje odgovara iskustvu, savjesti i etici pojedinca. Ona pomaže vjernicima da se oslobode autoritativnih i ponekad štetnih struktura, prepoznaju unutrašnje kontradikcije u teologiji i praksi, i usmjere se ka životvornoj, inkluzivnoj i ljubavlju vođenoj duhovnosti. Dakle, najčešće se dekonstruišu ključne dogme – autoritet Biblije, pakao, kazneno pomirenje, patnja, apokaliptičke vizije i institucionalni autoritet Crkve – jer upravo oni oblikuju iskustvo vjernika i najviše doprinose konfliktu između vjere i stvarnog života.
A da bismo živjeli u duhovnom zdravlju, ne trebamo samo vjeru – trebamo autentičnu vjeru. Trebamo vjeru koja je iskrena, vjeru koja je stvarna, koja ima smisla za nas i koja zaista djeluje u našem životu.

Iako su otpor i odbacivanje od strane braće gotovo izvjesni, naš put nije da se suprotstavljamo ili ubjeđujemo, niti da se borimo protiv starog, već da se usredsredimo na gradnju novog.

U zaključku, cilj nije napustiti vjeru, već tražiti njene dublje korijene. Razgrađujemo da bismo ponovo izgradili. Možda je naša vjera trenutno na prekretnici. Ali uskoro, umjesto ljutitog lica na koje smo navikli, mogli bi ugledati lice koje se osmjehuje i blista blagodaću kad najzad krenemo putem od sumnje ka otkriću, od straha ka povjerenju.

Srećno!
Živjeti pod okriljem blagodati

DECONSTRUCTION – FROM DOCTRINE TO DEPTH

Deconstruction of Faith: Reasons and Process

The deconstruction of Christian faith represents a process of questioning and dismantling learned doctrines, beliefs, and religious structures, where the individual does not necessarily abandon faith but seeks a more authentic and meaningful way of understanding God and religious practice. This process often begins when existing interpretations of religion no longer align with reality and personal experience. Deconstruction arises when internal conflicts, doubts, and inconsistencies with learned doctrines compel the individual to reassess what they once considered certain and true. The process is natural and reflective, not destructive; it allows for deep contemplation of religious teachings and critical introspection.

Deconstruction often focuses on several key aspects of Christian faith: the authority of the Bible, the concept of eternal punishment, the teaching of penal substitutionary atonement, the problem of suffering in the world, apocalyptic and eschatological doctrines, and the institution of the Church with its hierarchies and historical abuses. These pillars frequently become points of tension, as their formal or literal interpretation conflicts with the moral, ethical, and experiential reality of believers. Deconstruction enables individuals to recognize contradictions, let go of fear and stress caused by rigid interpretations of doctrines, and open space for a deeper, more authentic spiritual practice.

From a theological perspective, deconstruction also involves re-examining traditional understandings of God’s omnipotence and power. God is no longer seen as an absolutely omnipotent, punishing entity, but as a being whose actions are limited yet always life-giving and loving. It is emphasized that love is at the core of God’s nature, rather than dominance. These approaches dismantle hierarchical and fear-driven interpretations of doctrine, opening the way for a more inclusive, relational, and ethically sustainable understanding of faith.

Thus, deconstruction is not simply the rejection of faith or its institutions, but a process of questioning, dismantling, and reconstructing beliefs in a way that better aligns with individual experience, conscience, and ethics. It helps believers free themselves from authoritative and sometimes harmful structures, recognize internal contradictions in theology and practice, and move toward a life-giving, inclusive, and love-driven spirituality. Again, the doctrines most often deconstructed are the authority of the Bible, hell, penal substitutionary atonement, suffering, apocalyptic visions, and the institutional authority of the Church, as these elements most shape the believer’s experience and contribute to conflicts between faith and real life.
And to live with spiritual health we don’t simply need faith – we need authentic faith. We need a faith that is honest, a faith that is real, that makes sense to us, and works for us.

Though resistance and rejection from brethren are almost certain, our path is not to oppose or convince, nor to fight against the old, but to focus on building the new.

In conclusion, the goal is not to abandon faith but to seek a deeper one. We deconstruct to rebuild. Our faith may be at the crossroads at the moment. Before long, instead of the angry face we’re used to, we may find ourselves gazing upon a smiling face radiant with grace, as we finally move and start our journey from doubt to discovery, from fear to trust.

Good Luck!
Living under grace

20. PORUKA ZA KRAJ

Hrišćanstvo i Islam

Hrišćani i muslimani vjeruju u istog Boga, iako ga nazivaju različitim imenima i opisuju i razumiju na različite načine. Bog je u obje tradicije shvaćen kao jedini, Stvoritelj, pravedan i milostiv, onaj koji traži moralnu poslušnost i ljubav prema bližnjem. Mislimo da zajednički temelj nije u potpunom jedinstvu dogme, već u priznanju iste Božanske stvarnosti. Teološke razlike, poput shvatanja Trojstva ili Hristovog božanstva, ostaju značajne, ali ne poništavaju zajednički temelj vjere. Odbacivanje ideje o istom Bogu vodi u demonizaciju i neprijateljstvo, dok priznavanje zajedničkog temelja otvara prostor za međusobno poštovanje i saradnju. Vjerovati u istog Boga znači dijeliti i osnovne vrijednosti koje Bog zahtijeva – ljubav, pravdu i mir – što pruža mogućnost hrišćanima i muslimanima da zajedno rade za pravednije i humanije društvo.
Ne budimo samo čuvari mira, već mirotvorci.

Evangelizacija

Mi uglavnom pravimo razliku između svjedočenja i prozelitizma, pa izbjegavamo pritisak da se pripadnici drugih vjera preobrate. Umjesto toga, naglašavamo svjedočenje kroz lični primjer, gostoprimstvo i dijalog, a odbacujemo agresivno ili manipulativno namjetanje vjere. Vidimo i moralni problem u pokušajima da se drugima „nametne“ istina, jer to često pretpostavlja da znamo šta je za nekog drugog najbolje, a to može narušiti međureligijsko povjerenje. Umjesto konverzionog nadmetanja – ko će koga ‘obratiti’, naglašavamo međusobno uvažavanje, zajedničko djelovanje na pitanjima pravde i služenja bližnjima, dok izbor vjere ostaje slobodna odluka svakog pojedinca.

Doživotno učenje

Meni lično je važno da ne ulazim u razgovor sa željom da nametnem svoje stavove, već da sagovornika doživim kao sebi ravnog i dostojnog poštovanja.
Još više mi znači da gradimo prostor istinskog dijaloga, u kojem ne govorim samo da bih bio saslušan, već i da bih istinski čuo drugoga.
Vjerujem da upravo u tom slušanju i otvorenosti postoji prilika da uvidim ono što nisam znao i da prepoznam koliko mogu naučiti iz iskustva i mudrosti onih koji stoje naspram mene. Za kraj bih rekao da mi nije cilj da drugoga ubijedim u svoju istinu, nego da ga saslušam kao ravnopravnog sagovornika, jer vjerujem da u iskrenom dijalogu uvijek postoji šansa da jedni od drugih naučimo nešto novo.

Kanon se piše i dalje

Vjerujemo da Sveto pismo nije zatvorena knjiga niti je se njegov kanon završio odlukama nekih ljudi prije mnogo vijekova, već da se njegova priča nastavlja u našem životu i iskustvu danas. Kanon nije granica Božje riječi, nego svjedočanstvo da je Bog uvijek govorio i da i dalje govori na nove načine. Upravo zato ostajemo otvoreni da prepoznamo nadahnuće i u tekstovima, pričama, događajima i ljudima koji nas danas dotiču, jer vjerujemo da Duh i dalje stvara živa poglavlja u našoj svakodnevici. Hoćemo li učestvovati u pisanju novih poglavlja u Knjizi života, stvar je svakog od nas pojedinačno.

Božja prisutnost

Bog daruje milost u svakom trenutku dok još nastaje, pokazuje nam put naprijed i poziva nas da se okrenemo onome najboljem što taj trenutak može donijeti – i nama i drugima. Bog je s ljubavlju, uporno i nepokolebljivo prisutan u svakom našem trenutku, djeluje zajedno s nama i odgovara na naše izbore i neće izostati ni u našim najtežim trenucima, kao ni u onim najboljim. Čak i kada naš izbor nije najbolji mogući (a često i nije), Bog nas neće iznevjeriti, već će nas u sledećem trenutku dočekati s novom prilikom za ono najbolje. On nikada neće propustiti da nam bude blizu i uvijek s nama.

Pravi izazov je u tome da učimo, prilagođavamo se i ostajemo u pokretu. Ne moramo biti savršeni danas. Dovoljno je samo da nastavimo ići dalje. Fokusiranje na rast i savršenstvo može nas odvući ili u prošlost (koje više nema) ili u budućnost (koja tek treba da dođe), a time propuštamo snagu i ljepotu sadašnjeg trenutka. Ako poslušnost postavimo kao cilj, otkrićemo da je svaki trenutak koji dolazi dragocjen.

Vjerujemo da, kad god neko – bilo koje religije ili bez nje – djeluje u saosjećanju i ljubavi, taj čini ono što Bog želi i predlaže nam. Ipak, Božja nepokolebljiva i stalna prisutnost nije isto što i naše jedinstvo s Njim. Božja prisutnost u svakom našem trenutku jeste zagarantovana, ali naša sposobnost ili spremnost da prihvatimo poziv ka najboljem mogućem – nije. Da bi se ostvarilo to jedinstvo i kako bi bili osnaženi za to najbolje moguće, potreban nam je Duh Sveti – koji je Duh Oca i Duh Sina.

Glavni cilj Svetog pisma i jeste da, čitajući o Isusu – u Starom zavjetu samo kao nagovještaj i nadu a u Novom već kao biografiju – zavolimo ga i u ovom životu upoznamo lično i po imenu. Za one koji nisu imali odakle da čuju za njega (nebrojeni milioni ljudi) – onda kao Put kojim se ide (u narednom životu će saznati i ime svog dobročinitelja). Poziv Svetog pisma i Duha Svetoga je da dobijemo i čuvamo ovo životno važno jedinstvo s Njim i vječno prijateljstvo. U suštini, nema više ničega što je ostalo da se kaže. Isus Hrist je Božja konačna riječ čovjeku.

Sve je u vezi nas?

Mislimo da je cijela priča, zapravo, o nama i sve ovo samo u vezi nas. Bog nije neki narcisoidni lik na nebu koji samo želi našu pažnju i štovanje. Ali je zaslužuje, jer je divan.

Ima jedno svjedočenje, kad su Biblije prvi put stigle u jedno indijsko selo, na lokalnom jeziku napisane. Radost koja se kasnije opisuje kod žena koje su čitale o Isusu (ili im je čitano) je slika koju nikada neću zaboraviti u svom umu, dok sam razmišljao koliko je malo zapadnije od njih toliko malo ushićenja. Čitajući taj izvještaj, zamislio sam sebe u sveštenikovim cipelama koji, po povratku, zatiče pljeskanje rukama i izvike, ‘O, kako divno!, o kako divno!’
O, kad bi svi iz naše svakodnevne rutine iznova otkrivali divotu i veličanstvo našeg Stvoritelja!

Bog je Duh i treba mu naša saradnja, kao tjelesnih bića, da bi ljubav imala glavnu riječ i pobjeđivala. Međutim, mi imamo zagarantovanu slobodu izbora i, samim tim, možemo da izaberemo da ne učestvujemo u tome. Njegov poziv da budemo Njegove ruke i noge,
glas i srce, se upućuje uvijek iznova i svaki dan. Svaki put kad poslušamo, ovu sitnu plavu tačku u kosmosu učinimo malo boljim mjestom za život.

Možemo doživjeti najnevjerovatniju avanturu svog života. Nudi nam se najuzbudljivije putovanje koje čovjek može doživjeti i najčudesnije iskustvo koje se može iskusiti na ovoj Zemlji. Kakvu čast nam je ukazao Bog, kakva privilegija da se djeca Njegova nazovemo i budemo, da gledamo i činimo ono što čini naš Otac!

Ne propustimo!

Ako imate lična pitanja

O nama | Naš Manifest

Gospod je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, tu je sloboda.

Reagovanje

FINAL WORD

Christianity and Islam

Christians and Muslims believe in the same God, even though they call Him by different names and describe and understand Him in unique ways. In both traditions, God is understood as the one, Creator, just and merciful, the one who calls us to moral integrity and love for others. Our common foundation does not lie in complete doctrinal agreement, but in the acknowledgment of the same Divine reality. Theological differences, such as the understanding of the Trinity or the divinity of Christ, remain significant, but they do not negate the shared foundation of faith. Rejecting the idea of the same God leads to demonization and hostility, while recognizing the common foundation opens space for mutual respect and cooperation. To believe in the same God is to embrace the fundamental values He calls us to—love, justice, and peace—enabling Christians and Muslims to work together for a more just and compassionate world.
Let us not merely be keepers of peace, but true peacemakers.

Evangelism

We generally distinguish between witnessing and proselytism, avoiding pressure on members of other faiths to convert. Instead, we emphasize witnessing through personal example, hospitality, and dialogue, while rejecting aggressive or manipulative imposition of religion. We also see a moral problem in attempting to “impose” the truth on others, because it assumes we know what is best for someone else and can undermine interreligious trust. Rather than competing to “convert” one another, we focus on mutual respect, working together for justice, and serving others—while leaving the choice of faith entirely to each individual.

Lifelong Learning

For me, it is crucial to approach conversations not to impose my views, but to meet others as equals, deserving of respect.
Even more important is creating space for genuine dialogue—speaking not just to be heard, but to truly listen.
In listening openly, we discover what we do not yet know and gain insight from the wisdom and experiences of others.
My goal is never to convince someone of my truth, but to engage as an equal participant in dialogue, trusting that sincere conversations always offer opportunities to learn from one another.

The Canon Continues

We believe Scripture is not a closed book, concluded centuries ago, but a living story that continues in our lives today.
The canon is not a boundary for God’s word, but a testimony that God has always spoken and continues to speak in new ways. We remain open to inspiration in texts, stories, events, and people who touch us today, because the Spirit continues to write living chapters in our daily lives.
Whether we participate in writing these new chapters in the Book of Life is a personal choice.

God’s Presence

God gives grace in every moment as it unfolds, shows us the way forward, and calls us to embrace the best that each moment can bring – for ourselves and for others. God is lovingly, persistently, and unwaveringly present in every moment of our lives, interacting with us and responding to our choices, and will not be absent in our most difficult or best moments. Even when our choice is not the best possible (and often it is not), God will not fail us but will meet us in the next moment with a new opportunity for what is best. He will never fail to be close to us and is always with us.

The real challenge is to keep learning, adapting, and moving forward. Focusing on growth and perfection can take us either to the past (which is no longer) or to the future (which is yet to come), and in doing so, we miss the power and beauty of the present moment. If we set obedience as a goal, we discover that each coming moment is precious.

Whenever anyone—regardless of religion or none—acts with compassion and love, they participate in God’s will. Yet God’s unwavering and constant presence is not the same as our unity with Him. God’s presence in every moment is guaranteed, but our ability or readiness to accept the call to the best possible is not. To achieve this unity and be empowered for the best possible, we need the Holy Spirit—the Spirit of the Father and the Spirit of the Son.

The main purpose of Scripture is that, by reading about Jesus—in the Old Testament as a foreshadow and a source of hope, and in the New Testament as a biography—we come to love and know Him personally and by name in this life. For those who had no source to hear about Him (countless millions of people), He is the Way to walk (in the the life to come they will definitely know the name of their Divine Lover). The invitation of Scripture and the Holy Spirit is for us to gain and maintain this life-giving unity with Him and eternal friendship. Ultimately, there is nothing more to be said – Jesus Christ is God’s final word to man.

It’s all about us?

We believe that this story is all about us and everything here concerns our lives. God is not a distant, narcissistic figure in heaven seeking only our attention and worship; yet, being magnificent and wonderful, He deserves it.

A testimony comes from an Indian village, where Bibles first arrived in the local language. Women who read (or were read to) about Jesus expressed indescribable joy—a joy rarely seen in the West. Reading that report, I imagined myself as the priest, returning to witness the applause and countless exclamations: ‘Oh, how wonderful! Oh, how wonderful!’ — and I cried.
Oh, if only we could all rediscover the awe and majesty of our Creator in our daily routines!

God is Spirit and works through our cooperation as physical beings so that love may prevail. Yet we have free will and can choose not to participate. His call to be His hands, feet, voice, and heart comes anew every day. Each time we answer, we make this tiny blue dot in the cosmos a slightly better place to live.

We are invited to the most incredible adventure of our lives—the most exciting journey a human can experience, and the most miraculous life on this earth. What an honor and privilege to be called His children, to witness and participate in what our Father does!

Let us not miss it!