Je li došlo vrijeme za razvod od institucionalne religije?

9 minuta

Is It Time to Get a Divorce from Institutional Religion?

By Martin Thielen

Prošlog ljeta ručao sam s dugogodišnjim prijateljem srodne duše, koji je, kao i ja, penzionisani sveštenik. Razgovarali smo o našem pozivu u crkvi — i o lijepom i o ružnom. Takođe smo izrazili duboka razočaranja organizovanom religijom, kako u prošlosti tako i danas.

Pred kraj razgovora moj prijatelj je rekao: „Možda je došlo vrijeme da se razvedemo od institucionalne crkve. Ionako većinu njenih doktrina dovodimo u pitanje, rijetko odlazimo u crkvu, a umorni smo od njenog dugotrajnog odbijanja da zaista slijedi primjer i učenje Isusa.“

Prije nekoliko mjeseci zakazali smo novi ručak. Njegov prezir prema organizovanoj religiji u međuvremenu se višestruko uvećao, ponajviše zbog snažne podrške koju hrišćani pružaju Donaldu Trampu na izborima 2024. (i poslije). Rekao je: „Ne znam za tebe, ali ja sam odlučio da stvarno uzmem taj ‘razvod’ od crkve o kojem smo pričali prošle godine. Više ne mogu da budem dio toga.“ Rekao sam mu da još nisam spreman na taj korak, ali da razumijem njegovu odluku.

Od tog razgovora, mnogo razmišljam o njegovom pitanju. Da li je zaista vrijeme da se razvedem od institucionalne religije? Ovaj tekst je moj pokušaj da odgovorim na to pitanje. Sama činjenica da uopšte razmatram mogućnost „razvoda“ od crkve za mene je zapanjujući preokret.

Moja supruga i ja vjenčali smo se s dvadeset godina, u braku smo četrdeset osam godina i nadamo se da ćemo ostati zajedno do kraja života. Dakle, očigledno ne znam kakav je osjećaj razvesti se. Ali posljednjih mjeseci osjećam se onako kako pretpostavljam da bi se osjećala osoba koja se bori sa mišlju da raskine dug brak.

Kad bih se ja „razveo“ od institucionalne crkve, to bi uslijedilo nakon decenija pokušaja da taj brak održim. „Oženio“ sam se crkvom prije pedeset tri godine (sa petnaest), kada sam ispovjedio vjeru u Isusa Hrista i dao kršteničke zavjete. Četrdeset od tih godina proveo sam u svešteničkoj službi. Bilo je divnih godina u toj dugoj vezi. Bilo je i užasno bolnih. Ali kroz sve to, zavjetovao sam se da ću ostati vjeran crkvi — „u dobru i u zlu… dok nas smrt ne rastavi“. Ali, kao i moj prijatelj, pitam se — da li je došlo vrijeme da prekršim taj pedeset tri godine stari zavjet.

ISTORIJA KOJA STOJI IZA PITANJA

Naravno, ova ideja o „razvodu“ s crkvom nije se pojavila ni iz čega. Ni kod mog prijatelja, a ni kod mene. Iza tog pitanja stoji duga pozadinska priča. Nemoguće ju je u potpunosti ispričati u jednom kratkom tekstu, pa ću pomenuti samo nekoliko ključnih tačaka. Ako želiš cijelu priču, možeš pogledati linkove ispod i pročitati moju (besplatnu) knjigu Moj dugi oproštaj od tradicionalne religije i ono što je ostalo.

Nažalost, moje sumnje u institucionalnu religiju počele su vrlo rano. A pod “vrlo rano” mislim — odmah. Bukvalno na dan mog krštenja, svjedočio sam dubokom rasizmu među mnogim članovima moje zajednice, što me već tada natjeralo da se zamislim nad zavjetom koji sam upravo dao.

Sumnje su se nastavile dok sam čitao izuzetno uznemirujuće biblijske priče za koje je moja crkva insistirala da ih moramo shvatiti bukvalno. Kada sam otišao na jedan sastanak duhovnog probuđenja i čuo po prvi put propovijed „pakla i prokletstva“, zapitao sam se: Kakav to psihopatski Bog muči ljude čitavu vječnost? I želim li biti dio institucije koja promoviše takvu osvetoljubivu vjeru?

Dok sam radio u nacionalnom sjedištu Južnobaptističke konvencije, iz prve ruke sam vidio nezamislivu toksičnost i okrutnost fundamentalističke religiozno-desničarske religije. Kada sam konačno napustio SBC [Južne baptiste] i prešao u Ujedinjene Metodiste, mislio sam da sam riješio svoje probleme s institucionalnom crkvom. Ali grdno sam se prevario.

Na primjer, odmah sam se našao usred žestokog sukoba oko pitanja homoseksualnosti. Taj sukob završio se najvećim raskolom u istoriji američke crkve još od građanskog rata. Kada sam bio pastor jedne velike metodističke crkve, otkrio sam da i „glavnolinijski“ (‘mainstream’, tradicionalni protestantski) hrišćani mogu biti jednako brutalni i okrutni kao i evanđeoski.

A kada sam vidio kako većina američkih hrišćana (iz svih denominacija) glasaju za i oduševljeno podržavaju najpokvarenijeg i najneevanđeoskijeg predsjednika u američkoj istoriji, osjetio sam — i još osjećam — ogromno razočaranje u institucionalnu religiju.

Nažalost, moji problemi s crkvom ne staju na ličnim iskustvima. Kao i mnogi sveštenici, ozbiljan sam student crkvene istorije. A ta priča — od početka pa do danas — ispunjena je sve jednim ogromnim promašajem za drugim, mnogo više nego što mogu nabrojati ovdje. Ukratko, pitanje „Da li je vrijeme za razvod od institucionalne religije?“ tinja u meni već veoma dugo.

RAZLOZI ZA RAZVOD

Dok sam pripremao ovaj tekst, zapisao sam neke od razloga zbog kojih vrijedi razmotriti „razvod“ od organizovane religije. Evo kratkog pregleda:

Dovodim u pitanje crkveno shvatanje Boga. Više ne mogu vjerovati u tradicionalnog „čovjeka na nebu“ koji upravlja svijetom, interveniše u ljudskim poslovima, čini natprirodna čuda i odgovara na molitve.
Dovodim u pitanje crkveno shvatanje Hrista. I dalje imam snažnu privrženost Isusu i trudim se da slijedim njegov primjer i učenja, ali više ne prihvatam tradicionalnu hristologiju. Danas mnogo više slijedim ljudskog Isusa nego božanskog Hrista.
Dovodim u pitanje mnoge crkvene doktrine. Na spisku su: bukvalni pakao, isključivo spasenje, krvno iskupljenje, istočni grijeh, božanska providnost, odbacivanje istopolnih odnosa i mnoge druge tradicionalne dogme.
Dovodim u pitanje crkvenu knjigu. Iako nikad nisam vjerovao u potpunu nepogrješivost Biblije, veći dio života sam prihvatao da je nadahnuta od Boga. Ipak, nakon čitavog života proučavanja, danas Bibliju vidim kao potpuno ljudsku knjigu, sa svim ograničenjima antičkog svijeta — naučnim, istorijskim, teološkim i etičkim — uključujući i mnoge tekstove koji se mogu smatrati manje hrišćanskim.“
Dovodim u pitanje crkvenu dobrotu. Veliki broj crkvenih ljudi gaji mržnju prema LGBT osobama, imigrantima, ljudima druge boje kože, obrazovanima i drugima. A mnogi crkveni članovi znaju biti brutalni i prema svojim pastorima i osoblju. „Po ljubavi će vas poznati da ste hrišćani“ — za mnoge zajednice je čista fantazija.
Dovodim u pitanje samu crkvu kao instituciju. Kao što rekoh, od samog početka institucionalno hrišćanstvo ima dugu istoriju korupcije, mana i promašaja. Umoran sam i od moderne crkvene birokratije, otpora promjenama, kulturnih ratova, zanemarivanja društvene pravde i činjenice da joj je preživljavanje institucije važnije od slijedjenja Isusa.
Dovodim u pitanje crkvenu politiku. Još uvijek ne mogu da shvatim kako ogromna većina praktičnih vjernika (evanđeoskih, katolika i protestanata) podržava čovjeka koji negira sve za šta je se Isus zalagao. Donald Tramp krši svaku vrijednost koju cijenim kao hrišćanin, Amerikanac i ljudsko biće. Mislim da će taj neoprostivi pad u istoriju ući kao jedan od najvećih poraza američke crkve.

Zbog svega navedenog, ozbiljno razmišljam da odustanem od tradicionalne organizovane religije i nastavim slijediti Isusa izvan granica institucionalne crkve.

PRIJATELJSKI RAZVOD

Ipak, ako bih se razveo od crkve, taj razvod ne bi bio ružan, pun sukoba ili mržnje. Naprotiv — bar s moje strane — bio bi potpuno prijateljski. Na primjer:

Kad bih se razveo od crkve, uvijek bih bio zahvalan za sve darove koje mi je dala i ne bih gajio nepotrebnu ogorčenost prema njoj.
Kad bih se razveo od crkve, nikada joj ne bih želio zlo. Niko ne bi bio sretniji od mene da moderna crkva doživi reformu, obnovu i procvat. Uprkos mojim razočaranjima organizovanom religijom, želim joj samo dobro.
Kad bih se razveo od crkve, nikada ne bih nagovarao druge da urade isto. Svako mora sam donijeti odluku u vezi s tim složenim i važnim pitanjem.
Kad bih se razveo od crkve, ne bih izgubio interes za nju. Naprotiv, nastavio bih da čitam, proučavam i pišem o njoj na Doubter’s Parish i drugim mjestima.
Kad bih se razveo od crkve, možda bih joj se jednog dana vratio. Znam nekoliko parova koji su se razveli, pa ponovo vjenčali kasnije. Pod pravim okolnostima, možda bi i meni to moglo da se desi. Bio bih otvoren za tu mogućnost.

Kada razmišljam o svojoj decenijama dugoj borbi s institucionalnom religijom i pogledam sve dobre razloge za odlazak, jedan dio mene misli da bi jedan ovakav prijateljski „crkveni razvod“ mogao biti opravdan, razuman — čak i duhovno zdrav.

A IPAK…

Dok razmišljam o mogućnosti crkvenog razvoda, zamišljam sebe kako sjedim za stolom, pregledam papire za razvod i možda podižem olovku da potpišem. Ali čim to zamislim, srce mi počne iznositi protivargumente — jedan za drugim:

Crkva mi je predstavila Isusa, koji mi je promijenio život — i to i dalje čini.
Crkva je postala porodica kakvu moja biološka porodica nije mogla biti — pružila mi je ljubav, podršku i zajednicu.
Crkva mi je dala odlično obrazovanje — osnovne, master i doktorske studije — praktično besplatno.
Crkva mi je dala smislen poziv koji mi je omogućio da doprinesem drugima i istovremeno zadovoljim mnoge svoje potrebe.
Crkva mi je pružila izuzetne prilike za služenje — velike parohije, mogućnosti predavanja, rad na nivou denominacije i obilne izdavačke šanse.
Crkva me izdržavala — bukvalno je stavila krov nad glavom mojoj porodici, hranu na sto i obezbijedila pristojnu penziju.
Crkva, uprkos svim svojim manama, i dalje čini dobre stvari u svijetu.
Crkva je glavno mjesto gdje se priče o Isusu pričaju i cijene.
Crkva pruža značajna prijateljstva i zajedništvo milionima ljudi.
Crkva donosi nadu, utjehu i smisao ogromnom broju vjernika.
Crkva, iako često ne živi vlastite vrijednosti, ipak se zvanično zalaže za važne principe.
Crkva, čak i sa svojim enormnim manama, spasila mi je život na gotovo svaki način na koji čovjek može biti spašen — duhovno, emocionalno, u odnosima sa drugima i profesionalno.

Zato, uprkos svim razlozima za odlazak, teško mi je da stvarno prekinem. To ne znači da nisam ljut na crkvu. Jesam — duboko. I razočaran sam u nju da se ne može opisati. Bila je nevjerna Isusu tokom većeg dijela svoje istorije.

Danas samo povremeno prisustvujem institucionalnim bogosluženjima (iako sam aktivan član jedne grupe penzionisanog sveštenstva koja praktično funkcioniše kao kućna crkva). Već nekoliko godina sam uglavnom na svojevrsnom „dužem odmoru“ od organizovane religije. Ipak, i dalje cijenim sve što je učinila za mene i druge. Da — crkva me je ranjavala, često duboko. Ali me je i blagoslovila — nebrojeno puta.

Kada završim (za sada) svoje razmišljanje nad ovim provokativnim pitanjem koje mi je prijatelj postavio prije više od godinu dana, opet sjedim za stolom i zamišljam kako gledam dokument za „razvod“ od institucionalne religije. Pažljivo ga čitam. Gledam liniju za potpis na dnu stranice. Uzmem olovku i ozbiljno razmislim da potpišem. Ali čim to učinim — oči mi se napune suzama — i ruka se ne pomjera.

Možda ću jednog dana potpisati te papire. Možda i treba.

Ali ne danas.

Šta vi mislite?

Read here/download