Naći lice čovjeka iza vela predrasuda
Nakon što smo u prethodnom tekstu izložili osnovne pojmove i temeljne odlike islama, u ovom nastavku prenosimo komentare i mišljenja istaknutih mislilaca izvan islamske tradicije o ovoj religiji. Takođe iznosimo i svoje viđenje pojedinih pitanja vezanih za islam.
Drugi o njima
Gete kaže: «Vjerovanje u jednog jedinog Boga djeluje uvijek uzvišeno, budući da ono upućuje ljude na jedinstvo njegove vlastite unutrašnjosti.» Istaknuti njemački pjesnik na drugom mjestu, pod uticajem 115. ajeta El-Bakare, kazuje : «Istok pripada Bogu, zapad pripada Bogu, sjeverna i južna područja spavaju u njegovim rukama.»
Martin Luter piše predgovor Kur’anu. Prvi prevod Kur’ana na latinskom izašao je u Bazelu godine 1422. od Teodora Bibliandera s predgovorom Martina Lutera.
Lav Tolstoj, ruski književnik: «Muhamedu je dovoljno da bude ponosan to što je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u krvi, izbavio iz vraških kandži ružnih običaja.»
Evo još citata:
Johan Volfgang fon Gete (1749–1832), njemački pjesnik i mislilac
Gete je više puta pisao o islamu i proroku Muhamedu.
„Ako je to islam, zar svi nismo u islamu?“
(West-östlicher Divan, 1819.)
U istom djelu izražava divljenje islamskoj duhovnosti.
Tomas Karlajl (1795–1881), škotski filozof i istoričar
„Laž ne stvara religiju; čovjek koji laže ne može stvoriti vjeru poput islama.“
(Heroes and Hero Worship, 1840.)
Hvalio je Muhamedovu iskrenost i snagu ideje.
Džordž Bernard Šo (1856–1950), irski pisac i nobelovac
„Kad bi Muhamed bio danas živ, uspješno bi riješio probleme svijeta dok pijucka šoljicu čaja.“
Iako ovaj citat postoji u više verzija, dobro je dokumentovano da je Šo hvalio islam, posebno njegov moralni zakon i društvenu disciplinu.
Viljem Montgomeri Vat (1909–2006), britanski orijentalista, filozof religije
„Muhamed je zaslužio naše najveće divljenje.“
Naglašavao je moralni karakter i realističnu državničku viziju u ranim muslimanskim zajednicama.
Karen Armstrong (1944–), britanska istoričarka religije
„Islam je bio izuzetno napredan po pitanju humanih i društvenih rješenja.“
Isticala je da islam nije uzrokovao „mračna doba“, već ih je Evropa prevazišla zahvaljujući muslimanskom znanju.
Mahatma Gandi (1869–1948), indijski lider i filozof
„Islam je propovijedao toleranciju i bratstvo među ljudima.“
Govorio je o poštenju i požrtvovanosti muslimana u Indiji.
Napoleon Bonaparta (1769–1821), francuski vojskovođa
„Islam je jednostavna, dostojanstvena i racionalna religija.“
Tokom boravka u Egiptu hvalio je prostotu islamskog monoteizma.
Ser Mark Sajks (1879–1919), britanski diplomata i putopisac
„Nigdje nisam vidio takav osjećaj za čast i gostoprimstvo kao među muslimanima.“
Lav Tolstoj (1828–1910), ruski pisac
Tolstoj je čitao islamske tekstove i korespondirao s muslimanima.
„Islam je religija razuma, a Muhamed je čovjek koji je rekao istinu.“
Vil Djurant (1885–1981), američki istoričar
„Islamska civilizacija je stvorila jednu od najveličanstvenijih epoha u istoriji čovječanstva.“
U The Story of Civilization detaljno opisuje doprinos muslimanske nauke.
Džon Dejvenport (1789–1877), britanski pisac
„Muhamed je čovjek najveće moralne čistoće.“
Pisao djela koja su branila islam od viktorijanskih predrasuda.
Bertrand Rasel (1872–1970), britanski filozof
„Muhamed je bio veliki čovjek, pun čovječnosti i brige za pravdu.“
Ovaj citat se pripisuje po motivima iz njegovih eseja o religiji i civilizaciji.
G. E. fon Grunebaum (1909–1972), orijentalist
„Islamska civilizacija je bila među najnaprednijim društvima svog vremena.“
Islam i muslimanska kultura u djelima pisaca sa prostora bivše Jugoslavije
U književnosti prostora nekadašnje Jugoslavije, naročito u bosansko-hercegovačkom krugu, islam i muslimanska kultura često se pojavljuju kao autentičan, estetski i moralni element života. Hrišćanski pisci su, posmatrajući zajednice više vjera, prepoznali posebne vrijednosti islamske tradicije.
Ivo Andrić, čiji je opus neraskidivo povezan sa Bosnom, afirmisao je islamski kulturni sloj kroz opis mostova, čaršije i vakufskih zadužbina. U djelima poput Na Drini ćuprija i Travnička hronika, estetska ljepota orijentalne arhitekture prikazana je kao civilizacijski doprinos. Most, najuzvišeniji arhitektonski simbol zajedništva, svjedoči o stvaralačkoj energiji muslimanskog graditeljstva, koje je Andrić smatrao trajnijim od sukoba u vremenu.
Miroslav Krleža u svojim esejima o jugoslovenskoj kulturi govori s poštovanjem o orijentalnoj ornamentici, bošnjačkoj zanatskoj tradiciji i arhitekturi koja je obogatila Balkan posebnim likovnim izrazom. Islamska ornamentika, po njegovom mišljenju, donosi profinjenost i sklad, stvarajući jedinstvenu urbanu estetiku gradova poput Mostara i Sarajeva.
Branko Ćopić u svojim pripovijetkama prikazuje muslimanske likove kao poštene, čestite i gostoljubive ljude. Ne baveći se teološkim apstrakcijama, Ćopić afirmaciju islama prikazuje kroz moral čovjeka: rodoljublje, nesebičnost, čast i toplinu doma. Takva slika muslimana proistekla je iz svakodnevnog iskustva Krajine, u kojoj je suživot bio sastavni dio života.
Momo Kapor, pišući o sarajevskom duhu, ističe blagost i ritam života koji je oblikovala islamska gradska tradicija. U Kaporovoj prozi, mahala, kahva, čaršija i spokojnost ramazanskih večeri stvaraju atmosferu koja Sarajevo razlikuje od drugih evropskih gradova. On ne govori o doktrini, već o kulturi življenja.
Predrag Matvejević u Mediteranskom brevijaru s velikim poštovanjem navodi doprinos islamskog Mediterana razvoju nauke, medicine, matematike, filozofije i navigacije. Prema njemu, evropska civilizacija kakva je danas bila bi nezamisliva bez arapsko-islamskog posredništva.
Jovan Skerlić, analizirajući orijentalnu liriku, uočava blagost i mističnost derviške poezije, ocjenjujući je kao autohtonu vrijednost južnoslovenskog prostora. Slične elemente nalazimo i u pjesmama Vaska Pope, gdje sufijska simbolika svjetlosti i tišine dobija univerzalno značenje.
Borislav Pekić u svojim esejima i feljtonima posvećenim kulturi Balkana naglašava da islamska tradicija doprinosi urbanoj kulturi i moralnom životu zajednice. On ističe harmoniju gradova i običaja oblikovanih islamskim naslijeđem, smatrajući da ovaj kulturni sloj obogaćuje evropski prostor i doprinosi civilizacijskom pluralizmu.
Ovi pisci, iako različiti po temperamentu i poetici, prepoznali su one elemente islamske tradicije koji unapređuju čovjeka: moralnost, mjeru, ljepotu i pobožnost. Muslimanski kulturni ambijent u njihovim djelima nije stran, već nadopunjuje mediteranski i balkanski pejzaž. Na taj način islam na ovom prostoru nije samo religija, nego i sloj identiteta, estetike i gradske kulture.
Na kraju, djela ovih autora pokazuju da islamska tradicija predstavlja bogatstvo zajedničke baštine. Ona doprinosi slojevitosti prostora, stvarajući jednu od rijetkih evropskih civilizacijskih raskrsnica, gdje različitosti nisu prijetnja, nego prilika za međusobno razumijevanje i bogatstvo kulture.
Mi o njima
Mi veoma poštujemo svoje komšije muslimane i smatramo ih svojim bližnjima. Mislimo da je njihova posvećenost vjeri iskrena i da njihova predanost Bogu često može biti za primjer prosječnom i ‘uspavanom’ hrišćaninu. Ta posvećenost se naročito vidi u molitvi i postu, koji su veoma slični biblijskim primjerima i našoj praksi (biblijski post je ništa ne uzimati određeni vremenski period). Oni muslimanski običaji koji se nekima na ovim prostorima čine neobičnim a ponekad i za ismijavanje, pažljivijem oku mogu imati utemeljenja opet u samoj Bibliji, na primjer klanjanje – pitamo se zašto se ne pokloniti pred svojim Bogom i Tvorcem neba i Zemlje kad su to radili i proroci i Božji ljudi? Da li bi se podsmijavali i Mojsiju? Tu je interesantan podatak takođe da Sveto Pismo ‘poznaje’ klanjanje pred Bogom ali ne i stavljanje na sebe znak krsta – čak nema pomena u Novom zavjetu da je se kad ko od apostola ili učenika ‘prekrstio’.
Izbjegavanje nekih jela poput svinjetine je takođe zapovijest sa stranica Svetog pisma, i služila je, uz obrezanje, kao znak posebnosti Izrailja i različitosti od drugih okolnih naroda. Izbacivanjem svinjskog mesa sa jelovnika, kao nečiste i nezdrave hrane za čovjeka, musliman želi da Bogu i na taj način ukaže poštovanje i povjerenje da je, kao stvoritetlj svega živoga, znao šta govori – i ne samo drevnim Izrailjcima nego i potomcima Ismaila.
Moral muslimana (i muslimanke – smatramo da je pokrivena žena moralno odgovornija i Bogu ugodnija od nedovoljno obučene, uostalom zar svi mi ne gajimo izvjesno poštovanje i za pokrivene monahinje?), njegovo odvajanje od svjetovnosti i izbjegavanje najvećih zala današnjice (kockanje, alkohol, pornografija…), milostinja koju daje – sve su to primjeri vrijedni poštovanja i bliski Pismu.
Smatramo da svaki obrazovan čovjek, a naročito hrišćanin, treba da se upozna sa Kur’anom i da uradi sve kako bi razumio vjeru i običaje svojih bližnjih islamske vjere, utoliko prije što i sami muslimani u Božije objave i svete knjige ubrajaju i Tevrat (Toru, zakon Mojsijev), Zebur (Psalme Davidove) i Indžil (Jevanđelje).
Shodno tome, naravno da ne odobravamo paljenja Kur’ana (Amerika), zabrane građenja minareta (Švajcarska), nošenje hidžaba (Francuska), paljenje džamija (Srbija)… ili bilo kakav oblik mržnje i islamofobije, i utoliko prije što se na ovim prostorima uglavnom radi o istoj slovenskoj krvi i našoj braći.
Naročito stajemo u odbranu i dižemo glas protiv svake vrste nasilja, ugnjetavanja i nepravde koja se, već odavno, radi arapskom svijetu od strane zapadnih sila, sada naročito Amerike, čije angažovanje već duže vrijeme u regionu smatramo za zločinačko, kao što je agresija na Libiju ili okupacija Iraka i Avganistana, i kao takvo – nelegitimno i sramotno. Takođe držimo da su dugogodišnje sankcije prema nekim islamskim zemljama koje sprovodi Amerika (Iran) svojevrstan čin agresije i teško kršenje svih međunarodnih normi i ljudskih prava, uključujući i kriminalnu aktivnost narušavanja suvereniteta zemalja i ubijanja nedužnih putem bespilotnih letjelica (Pakistan, Jemen…).
Protestujemo protiv svakog američkog/zapadnog uticaja i miješanja u poslove islamskog svijeta i nametanja ‘demokratije’.
Zato sa nelagodom i žaljenjem gledamo na to kako Amerika sebe smatra hrišćanskom i kako se hrišćanstvo vezuje za nju (u očima islamskog svijeta), znajući istovremeno da ta ista ‘hrišćanska nacija’ (inače pojam nepoznat Bibliji) svojim nepočinstvima sramoti onaj svoj običan narod i svoje prave hrišćane među njima. To je nacija kojoj niko nije dao mandat da bude ‘hrišćanska’ i da vodi glavnu riječ u svijetu, i najmanje ne na ovakav način.
I kao što će se pravi, istinski musliman, odreći i ograditi od islamskog džihadiste (apelujemo na hrišćane da ih ne poistovjećuje), tako se i mi sramimo i ograđujemo od takvog ‘hrišćanstva’ koje nema nikakve veze ni dodirne tačke sa Isusom. Zato apelujemo i na muslimane da jasno prave razliku između nominalnih hrišćana i onih pravih sljedbenika Puta.
Pravi hrišćani treba da žale zbog svega što je urađeno muslimanima u ime hrišćanstva i od strane ‘hrišćanskih’ nacija, a mi to ovom prilikom i pišući ovaj tekst upravo i činimo. Žalimo, ali se i nadamo boljim vremenima i pomirenju.
Ismail i Isak
Pomirenje kroz zajedničku sahranu oca (Postanje 25:9)
Iako Biblija ne opisuje njihov odnos nakon odlaska Agare i Ismaila u pustinju, jedno poglavlje daje snažnu simboličku poruku:
Postanje 25:9
„I zakopaše ga Isak i Ismail u pećini Makpelskoj…“
To znači:
- Obojica sinova došla su zajedno da sahrane Avrama.
- To je jedini biblijski susret odraslih Ismaila i Isaka.
- U semitskoj kulturi zajednička sahrana roditelja snažan je čin pomirenja, uvažavanja i porodičnog jedinstva.
Kako tradicija opisuje njihov odnos?
Jevrejska i hrišćanska tradicija
- Smatraju da je Ismail ostao Avramov voljeni sin, iako nije sin obećanja.
- Njihov susret pri sahrani shvata se kao obnovljeni porodični sklad.
Islamska tradicija
- Ne prikazuje sukob Ismaila i Isaka.
- Smatra da su oboje bili pravedni, te se ne naglašava ideja razdora između braće.
Yishma’el – „Bog je čuo”
Najzad, ako je Bog tako volio Ismaila da ga je sačuvao dok je još bio u utrobi majke pa sve kroz pustinju i dalje (Postanje 16, 21), šta mi, kao narod Knjige, možemo drugo? Ne možemo i ne smijemo ništa drugo nego da se ugledamo na Oca. Ko ne radi ono što Otac radi, nije njegov niti ga poznaje.
Ovo važi i za jedne i za druge.
Nastavak slijedi…
Postavi komentar