The recent shooting at a back-to-school mass in Minnesota has many people asking: Where was God?
A gunman killed two children and injured eighteen others at Annunciation Catholic Church. In response, there’s a renewed call for gun reform and a dialogue about how to prevent future shootings.
Many also wonder why an allegedly omnipotent God didn’t stop this.
The killer left messages on his ammunition magazines. One message was a play on the question many are asking about God’s failure to stop the horror. The shooter’s question seems to mock believers. It said, “Where is your God?”
Good question!
God Is Everywhere?
A simple but inadequate response to “Where was God” says God is always present in every place. God is omnipresent, say most believers. I agree.
But “Where was God?” isn’t really seeking the geographical location of the divine. It’s really wondering, “Why didn’t God prevent this tragedy?” Those who ask it typically assume God has the omnipotent ability to prevent shootings like this.
“Where was God?” is another way to ask, “Why didn’t God stop this?”
God Suffers?
Another response to “Where was God?” says God suffers with victims. The Lover of us all was present in this tragic shooting and felt the pain of victims. Just as God suffered with Jesus on the cross, the Fellow Sufferer who understands was in Minnesota with those in harm’s way.
I believe God suffered with the children and suffers with all. But I don’t think saying, “God feels their pain” is enough.
The God who could stop evil but allows it in order to suffer with victims is a masochist. Masochists aren’t loving when they permit evil they could have prevented. “God suffers with us” is important, therefore, but it doesn’t answer to why an omnipotent God didn’t stop the pain in the first place.
We need more than a suffering God.
God Can’t
I believe God can’t prevent evil singlehandedly. With the Minnesota killings, God couldn’t stop the shooter all alone.
As I see it, God loves everyone and everything, and divine love never controls. Consequently, God can’t control anyone or anything, including shooters.
It’s not that God could stop evildoers but chooses not to. I’m saying God simply cannot stop evil singlehandedly. God can’t. (I explain this in God Can’t: How to Believe in God and Love after Tragedy, Abuse, and Other Evils. See this link.)
I also affirm the long-standing view that God is a spirit without a localized divine body. God is “incorporeal,” as the tradition puts it.
That means God doesn’t have a hand to grab guns from shooters. And God doesn’t have other body parts to prevent tragedies.
Are We God’s Hands and Feet?
Those who hear me say God is a bodiless spirit often respond that we are God’s body. We creatures with bodies can act as God’s hands and feet, they say. I agree.
But we also have the freedom not to act as God’s body. We must freely choose to cooperate with the Spirit’s call. We can choose otherwise. And sometimes localized creatures aren’t in the right place and time to stop evils with their bodies.
Saying we are the hands and feet of an incorporeal God doesn’t solve the problem of evil.
A Letter from a Concerned Friend
A friend sent an insightful email not long after the shootings. She raised important questions about God’s action — and ours — in response to tragedies like the one in Minnesota.
I call her “anonymous” in the note below:
Dear Dr. Oord,
I’m writing with a heavy heart in the wake of the recent school shooting. Your work on uncontrolling love and amipotence has been on my mind as I try to process these difficult days.
Your emphasis on a divine love that relinquishes control to allow genuine freedom is deeply compelling and resonates with many of the struggles we face in daily life, our own desire to love without controlling, to respect others’ agency even when it’s hard.
But I find myself wrestling with a difficult question, in moments of profound suffering and danger, does love really mean not intervening? Imagine a parent who sees their child stepping into harm’s way but refuses to stop them out of respect for freedom, would that be love? I think not.
So I wonder, does framing God’s love as uncontrolling risk suggesting a divine passivity in the face of evil and suffering? How do we hold together the idea of a loving God who is both respectful of freedom and yet powerfully present, intervening to protect, heal, and redeem?
I appreciate the vulnerability and thoughtfulness in your approach, especially your willingness to rethink traditional attributes of divine power. Still, I’m left asking how uncontrolling love accounts for the urgent moral imperative to act against injustice and prevent harm.
Anonymous
Intervene?
I really appreciate this thoughtful letter. I wholeheartedly agree with the call to act against injustice and prevent harm!
I have three responses. First, the writer seems to assume God voluntarily relinquishes the ability to “intervene.” The writer talks about “allowing” creatures genuine freedom, as if God could choose not to allow it. The writer seems to assume God chooses not to control.
I think God must be uncontrolling. It’s not a choice. God’s nature is uncontrolling love, and God can’t change the divine nature.
This means God doesn’t choose whether to intervene or not, in the sense of controlling others. God can’t intervene, because it’s contrary to the divine nature.
Step In?
My friend rightly says a loving parent would step into harm’s way to protect a child. I’ve sometimes done so for my children and for others.
But the “step in” analogy doesn’t fit a universal Spirit without a body. An incorporeal God can’t literally step into harm’s way like we sometimes can.
I strongly support the view that we are called to use our bodies to protect. But I don’t think God has a body to do the same.
An incorporeal God can’t step in.
Act Against Injustice?
Finally, I don’t think God is passive in the face of evil and injustice. I think God always acts, and that acting is never half-hearted or half-throttle.
We have a moral imperative to use our minds and bodies to protect others. God calls us to prevent unnecessary harm like that in Minnesota. As I see it, this will involve changing gun laws. It will involve changing a culture that glorifies violence. And more.
God acts against harm and injustice and calls us to do the same.
God Needs Us
The thoughtful letter from my friend reminds us that a loving God needs us. God can’t stop violence alone. We need God for this work, because we rely upon the Spirit’s inspiration and empowering. Fortunately, we can count on God to do that uncontrolling action.
God needs our cooperation for love to win.
Where Was God?
Where was God in the Minnesota school shootings?
I believe God was present to all, suffering with victims, and calling those who harm to do otherwise. But God could not control the gunman or the circumstances. The Spirit’s love can’t control.
God is now calling each of us to make changes that prevent or at least reduce the likelihood of future shootings.
Will we respond?
SCBH
GDJE JE BIO BOG U PUCNJAVI?
Nedavna pucnjava na masu koja se vraćala u školu u Minnesoti navela je mnoge da se zapitaju: Gdje je bio Bog?
Naoružani napadač ubio je dvoje djece i ranio osamnaestoro u Katoličkoj crkvi Navještenja. Kao odgovor, ponovno se pokrenula rasprava o reformi oružja i o tome kako spriječiti buduće pucnjave.
Mnogi se takođe pitaju zašto navodno svemoćni Bog nije spriječio ovo.
Ubica je na svojim spremnicima za metke ostavio poruke. Jedna poruka bila je igra riječi na pitanje koje mnogi postavljaju o Božjoj nesposobnosti da zaustavi užas. Pitanje napadača izgledalo je kao ruganje vjernicima: „Gdje je vaš Bog?“
Dobro pitanje!
Bog je svuda?
Jednostavan, ali nedovoljan odgovor na pitanje „Gdje je bio Bog?“ kaže da je Bog uvijek prisutan svuda. Većina vjernika tvrdi da je Bog sveprisutan. S tim se slažem.
Ali pitanje „Gdje je bio Bog?“ zapravo ne traži geografsku lokaciju Božju. Ono se u suštini pita: „Zašto Bog nije spriječio ovu tragediju?“ Oni koji ga postavljaju obično pretpostavljaju da Bog ima svemoć da spriječi pucnjave poput ove.
„Gdje je bio Bog?“ je drugi način da se pita: „Zašto Bog nije zaustavio ovo?“
Bog pati?
Drugi odgovor na pitanje „Gdje je bio Bog?“ kaže da Bog pati s žrtvama. Ljubitelj nas svih bio je prisutan u ovoj tragičnoj pucnjavi i osjetio bol žrtava. Baš kao što je Bog patio s Isusom na krstu, Onaj koji pati i razumije bio je u Minnesoti s onima koji su bili u opasnosti.
Vjerujem da je Bog patio s tom djecom i pati sa svima. Ali ne mislim da je dovoljno reći: „Bog osjeća njihov bol.“
Bog koji bi mogao zaustaviti zlo, a dopušta ga da bi patio s žrtvama, je mazohist. Mazohiste ne karakteriše ljubav kada dopuštaju zlo koje su mogli spriječiti. „Bog pati s nama“ je značajna konstatacija, ali ne objašnjava zašto svemoćni Bog nije spriječio bol.
Treba nam više od Boga koji pati.
Bog ne može
Vjerujem da Bog ne može sam zaustaviti zlo. U slučaju pucnjave u Minnesoti, Bog nije mogao sam zaustaviti napadača.
Po mom viđenju, Bog voli sve i svakoga, a božanska ljubav nikad ne kontroliše. Posljedično, Bog ne može kontrolisati nikoga ni ništa, uključujući napadače.
Nije riječ o tome da Bog može spriječiti zlo, ali bira da ne spriječi. Kažem da Bog jednostavno ne može sam zaustaviti zlo. Bog ne može. (Ovo detaljnije objašnjavam u knjizi Bog ne može: Kako vjerovati u Boga i voljeti Ga nakon tragedija, zlostavljanja i drugih zala. Pogledajte.)
Takođe potvrđujem dugogodišnji stav da je Bog duh bez lokalizovanog tijela. Bog je, kako tradicija kaže, ‘bestjelesan’.
To znači da Bog nema ruku da oduzme oružje napadačima. I Bog nema druge dijelove tijela da spriječi tragedije.
Jesmo li mi Božje ruke i noge?
Oni koji me čuju kako kažem da je Bog duh bez tijela često odgovaraju da smo mi Božje tijelo. Mi, stvorenja s tijelom, možemo djelovati kao Božje ruke i noge. Slažem se.
Ali mi takođe imamo slobodu da ne djelujemo kao Božje tijelo. Moramo slobodno birati da sarađujemo s Božjim pozivom. Možemo birati drugačije. A ponekad lokalizovana (tjelesna) stvorenja nisu na pravom mjestu u pravo vrijeme da spriječe zlo svojim tijelima.
Reći da smo ruke i noge netjelesnog Boga ne rješava problem zla.
Pismo zabrinute prijateljice
Prijateljica je poslala promišljeno pismo nedugo nakon pucnjave. Postavila je važna pitanja o Božjoj akciji — i našoj — kao odgovor na tragedije poput one u Minnesoti.
Neću je potpisati imenom:
Dragi dr. Oord,
Pišem Vam s teškim srcem nakon nedavne pucnjave u školi. Vaš rad o nenametljivoj ljubavi i amipotenciji (ljubav kao moć – suprotno od svemoći) bio mi je na pameti dok pokušavam procesuirati ove teške dane.
Vaš naglasak na božansku ljubav koja se odriče kontrole da bi omogućila pravu slobodu duboko je uvjerljiv i odjekuje u mnogim borbama s kojima se suočavamo u svakodnevnom životu, našoj vlastitoj želji da volimo bez kontrole i da poštujemo tuđu slobodnu volju čak i kada je teško.
Ali pitam se u trenucima duboke patnje i opasnosti, znači li ljubav zaista ne intervenisati? Zamislite roditelja koji vidi svoje dijete kako srlja u opasnost, ali ga ne zaustavlja iz poštovanja prema slobodi — da li je to ljubav? Mislim da nije.
Dakle, pitam se: da li opisivanje Božje ljubavi kao nenametljive može sugerisati božansku pasivnost pred zlom i patnjom? Kako pomiriti ideju Boga koji voli i koji poštuje slobodu sa tim da je istovremeno snažno prisutan, interveniše da štiti, liječi i otkupljuje?
Cijenim Vašu otvorenost po ovom pitanju i razmišljanje, posebno spremnost da preispitate tradicionalne atribute Božje moći. Ipak, ostajem s pitanjem kako ta nenametljiva ljubav uzima u obzir hitnu moralnu obavezu da se djeluje protiv nepravde i spriječi šteta.
Anonimna.
Intervenisati?
Zaista cijenim ovo promišljeno pismo. Potpuno se slažem s pozivom da se djeluje protiv nepravde i spriječi šteta!
Imam tri odgovora. Prvo, pisac ovog pisma izgleda pretpostavlja da Bog voljno odustaje od sposobnosti da „interveniše“. Piše o „dozvoljavanju“ stvorenjima da imaju pravu slobodu, kao da Bog može izabrati da je ne dozvoli. Pisac pretpostavlja da Bog bira da ne kontroliše.
Mislim da Bog mora biti nenametljiv. To nije izbor. Božanska priroda je nenametljiva ljubav i Bog ne može promijeniti tu prirodu.
To znači da Bog ne bira da li će intervenisati ili ne, u smislu kontrole nad drugima. Bog ne može intervenisati jer bi to bilo protivno božanskoj prirodi.
Ući u opasnost?
Prijateljica tačno kaže da bi svaki roditelj ušao u opasnost da zaštiti dijete. I ja sam to nekoliko puta činio za svoju djecu i druge.
Ali analogija „ući u opasnost“ ne odgovara univerzalnom Duhu bez tijela. Netjelesni Bog ne može doslovno ući u opasnost kao što mi ponekad možemo.
Snažno podržavam stav da smo pozvani koristiti svoja tijela da štitimo. Ali ne mislim da Bog ima tijelo kako bi činio isto.
Netjelesni Bog ne može zakoračiti u opasnost.
Djelovati protiv nepravde?
Na kraju, ne mislim da je Bog pasivan pred zlom i nepravdom. Mislim da Bog uvijek djeluje, i da njegovo djelovanje nikad nije bezvoljno ili polovično.
Imamo moralnu obavezu da koristimo um i tijelo da zaštitimo druge. Bog nas poziva da spriječimo nepotrebnu štetu, poput one u Minnesoti. Po mom viđenju, to će da uključuje promjenu zakona o oružju, promjenu kulture koja glorifikuje nasilje, i još mnogo toga.
Bog djeluje protiv zla i nepravde i poziva nas da činimo isto.
Bog nas treba
Ovo pismo prijateljice nas podsjeća da Bog nas treba. Bog ne može sam zaustaviti nasilje. Mi smo ti koji možemo i zato nam treba Bog za taj posao, jer se oslanjamo na nadahnuće i snagu Duha. Srećom, možemo računati na to da će Bog uvijek djelovati ali ne pomoću nasilne kontrole nad ljudima.
Bog treba našu saradnju da ljubav pobijedi.
Gdje je bio Bog?
Gdje je bio Bog u pucnjavi u školi u Minnesoti?
Vjerujem da je Bog bio prisutan sa svima, patio s žrtvama i pozivao one koji nanose štetu da čine drugačije. Ali Bog nije mogao kontrolisati napadača niti okolnosti. Ljubav Duha ne može kontrolisati.
Bog sada poziva svakog od nas da izvršimo promjene koje sprječavaju ili bar smanjuju vjerovatnoću budućih pucnjava.
Hoćemo li odgovoriti?
Postavi komentar