I daće mu ime Emanuil = Bog je s nama. – Matej 1:23
Srećan Božić!
Bog je postao tijelo = Emanuil
Nada Božića ne počinje lakovjernim optimizmom. Ona počinje utjelovljenjem. Emanuilom. Ne nekom idejom, ne osjećanjem, ne moralnom poukom — nego Bogom koji uzima tijelo. I to je presudno, jer u tijelu istorija uvijek ostavlja trag.
Hrišćansko ispovijedanje nije samo to da je Isus bio dobar učitelj ili moralni revolucionar… iako je bio oboje. Ispovijedanje je smjelije i uznemirujuće… Isus je bio i jeste božanske prirode. Bog nije samo poslao pomoć. Bog je došao lično. Riječ nije ostala da lebdi iznad patnje. Riječ je ušla u nju. A prva stvar koju je Bog naučio u tijelu bila je ranjivost.
Bog nije došao kao vladar, nego kao dijete, zavisno od tijela jedne žene, hrabrosti jednog čovjeka i krhke gostoljubivosti neznanaca. Božansko je izabralo da bude u našoj koži, uz sav rizik koji to sa sobom donosi. Sveti je prihvatio opasnost daha. Beskonačno se smjestilo unutar granica vremena, siromaštva, carstva na vlasti i straha. To je nada Božića — ne bijeg iz svijeta, nego Božje odbijanje da svijet napusti.
Nada rođena pod prijetnjom = Emanuil
Često smo u iskušenju da ovu priču sentimentalizujemo… anđeli, zvjezdana svjetlost, blage životinje i tiho strahopoštovanje. Ali Luka i Matej nam ne dopuštaju da Božić predstavimo bezopasnim. Ovo je priča o političkom nasilju i ekonomskoj nesigurnosti. O popisu nametnutom od carstva. O rođenju bez krova nad glavom. O bolu i patnji… pa tek onda o životu. Božićna slika nije razglednica. Ona je kriza. Nada se rađa pod prijetnjom.
I upravo zato je značajno što je Isus Bog. Jer ako je Bog samo negdje u blizini, nada ostaje krhka. Ali ako je Bog s nama, nada postaje prkosna. Utjelovljenje objavljuje da ne postoji mjesto gdje Bog nije prisutan — ni izbjeglički kamp, ni zatvorska ćelija, ni bolnička soba, ni ćelija za smrtne kazne, ni zadnje sjedište policijskog vozila, ni dom ispunjen tugom i strahom. Ako je Bog uzeo tijelo, onda tijelo nije nešto što bi prezirao. Ako je Bog živio ljudski život, onda su ljudski životi vrijedni. Božićna priča je Bog koji govori: neću vas voljeti iz daljine… ja sam s vama.
Bog koji bira poistovjećenje = Emanuil
Vjeri koja naglašava socijalni aspekt često se prigovara da umanjuje ono božansko i duhovno, kao da su pravda i utjelovljenje u sukobu sa svetošću. No istina je suprotna. Upravo božanstvo Isusa čini njegovu solidarnost tako snažnom. Ovo nije heroj koji bira saosjećanje. Ovo je Bog koji bira poistovjećenje. Kada Isus kasnije dodiruje bolesne, suprotstavlja se carstvu, oprašta neprijateljima, hrani gladne i odbija da napusti osuđene, to nije privremeno Božije djelovanje. On razotkriva lice Boga kakav je oduvijek bio.
Prisustvo, a ne dominacija = Emanuil
Božić nam govori da Božja moć nije u sili, nego u prisustvu. Božja slava nije kontrola, nego zajedništvo. Božje spasenje nije izvlačenje iz svijeta, nego vjernost unutar njega. I to mijenja značenje nade. Nada nije pretvaranje da će sve biti u redu. Nada je saznanje da je Bog već zakoračio u tu našu stvarnost. Nada nije poricanje patnje. Nada je Božije odbijanje da patnja ima posljednju riječ.
Dijete u jaslama ne briše bol — ali prekida očaj. Ono nagovještava da istorija nije zatvorena, da nepravda nije konačna, da ljubav nije nemoćna i da smrt nema vrhovnu vlast. Nada Božića nije u tome da je lako, nego u tome da je Bog prisutan.
Opasna tvrdnja
Kada kažemo „Bog je s nama“, mi ne iznosimo poetsku tvrdnju. Mi iznosimo teološku… i opasnu tvrdnju. Ako je Bog s nama, onda je sa siromašnima i obespravljenima, zatvorenima, onima koji tuguju, iscrpljenima i onima kojima je rečeno da ne pripadaju. Ako je Bog uzeo tijelo, onda se sudi sistemima koji gaze tijela. Ako se Bog rađa među ranjivima, onda ranjivost nije sramota — ona je sveto tlo. Nada Božića ne traži od nas da skrenemo pogled sa rana svijeta, nego da prepoznamo da je Bog već tamo.
Prodor stvarnosti
I evo posljednje riječi nade: dijete rođeno u Vitlejemu nije ostalo dijete. Božanski život je ušao u istoriju… i istorija se više nikada nije vratila na staro. Bog nije došao i otišao. Bog je ostao. Bog je patio. Bog je umro. Bog je vaskrsao. I Bog ostaje. Nada Božića nije u tome da je Bog nekada došao. Nego da Bog i dalje dolazi — u naš strah, u našu borbu, u naš otpor, u našu ljubav.
Zato što je Isus bio, jeste i zauvijek će biti vrhunac i čovječnosti i božanstva, možemo vjerovati da velika nada Vitlejema nije puka želja… nego stvarnost koja prodire u svijet. Zaista, to je ono što je stvarnije od svega što će ikada biti… Emanuil. Bog s nama. Sada i zauvijek. Amin.
– Džef Hud
Emmanuel = God With Us
They will call him Emmanuel = God with us. –Matthew 1:23
Merry Christmas!
God Entered Flesh = Emmanuel
Christmas hope does not begin with foolish optimism. It begins with incarnation. Emmanuel. Not with an idea, not with a feeling, not with a moral lesson…but with God taking on flesh. And that matters, because flesh is where history always counts.
The Christian confession is not simply that Jesus was a good teacher or a moral revolutionary…though he was both. The confession is bolder and more unsettling…Jesus was and is divine. God did not merely send help. God came. The Word did not hover above suffering. The Word entered it. And the first thing God learned in flesh was vulnerability.
God arrived not as a ruler, but as a child dependent on a woman’s body, a man’s courage and the fragile hospitality of strangers. The divine chose the risks of skin. The Holy One accepted the danger of breath. The Infinite placed itself inside the limits of time, poverty, empire and fear. That is the hope of Christmas….not escape from the world, but God’s refusal to abandon it.
Hope Born Under Threat = Emmanuel
We are often tempted to sentimentalize the story…angels, starlight, soft animals and quiet awe. But Luke and Matthew will not let us keep Christmas safe. This is a story of political violence and economic precarity. A census imposed by empire. A birth without shelter. Pain and suffering…then life. The nativity is not a greeting card. It is a crisis. Hope is born under threat.
And that is precisely why it matters that Jesus is divine. Because if God is only nearby, hope remains fragile. But if God is with us, hope becomes defiant. The Incarnation declares that no place is without God…not refugee camps, not prison cells, not hospital rooms, not death rows, not the backs of police cars, not homes filled with grief and fear. If God has taken on flesh, then flesh is never disposable. If God has lived a human life, then human lives are not expendable. Christmas is God saying…I will not love you from a distance….I am with you.
God Choosing Identification = Emmanuel
Socially conscious faith sometimes gets accused of downplaying divinity, as though justice and incarnation are somehow at odds with holiness. But the opposite is true. The divinity of Jesus is precisely what makes his solidarity so powerful. This is not a hero choosing empathy. This is God choosing identification. When Jesus later touches the sick, confronts empire, forgives enemies, feeds the hungry and refuses to abandon the condemned, he is not temporarily acting divine. He is revealing who God has always been.
Presence, Not Domination = Emmanuel
Christmas tells us that God’s power is not domination, but presence. God’s glory is not control, but communion. God’s salvation is not extraction from the world, but faithfulness within it. And that changes what hope means. Hope is not pretending everything will be fine. Hope is knowing God has already stepped into what is not. Hope is not denial of suffering. Hope is God refusing to let suffering have the last word.
The child in the manger does not erase pain…but he interrupts despair. He signals that history is not closed, that injustice is not ultimate, that love is not naïve and that death is not sovereign. The hope of Christmas is not that things are easy. It is that God is present.
A Dangerous Claim
So when we say “God is with us,” we are not making a poetic claim. We are making a theological one…and a dangerous one. If God is with us, then God is with the poor, the undocumented, the incarcerated, the grieving, the exhausted, the ones told they do not belong. If God has taken on flesh, then systems that crush flesh are being judged. If God is born among the vulnerable, then vulnerability is not shameful…it is sacred ground. Christmas hope does not ask us to look away from the world’s wounds. It invites us to recognize that God is already there.
Reality Breaking In
And here is the final word of hope: the child born in Bethlehem did not stay a child. The divine life entered history…and history never recovered. God did not visit and leave. God stayed. God suffered. God died. God rose. And God remains. The hope of Christmas is not that God once came. It is that God is still coming…into our fear, into our struggle, into our resistance, into our love.
Because Jesus was…is…and will forever be…the apex of both humanity and divinity, we can trust that the great hope of Bethlehem is not wishful thinking…it is reality breaking in. Indeed, that which is more real than anything that will ever be… Emmanuel. God with us. Now and forever. Amen.
Postavi komentar